Tomos – jedna od tri najveće pokore ljubuških seljaka

Krajem prošlog stoljeća, u suncem sprženom kršu Ljubuškog, najviše je grijeha i psovki palo zbog tri stvari: žene, freze Agrie i pojećeg motora Tomos. Naravno, muške psovke, ženama je u Hercegovini zabranjeno psovati.

Iz tog vremena kruži anegdota za koju se mnogi kunu da je istina. Priča kaže da se jedan Ljubušak neuobičajeno dugo zadržao na ispovijedi. Kada ga je svećenik u čudu priupitao zašto toliko psuje, Hercegovac mu je iz duše odgovorio: „E, moj velečasni, i ti bi tako psovao da kući imaš ženu Mariju, frezu Agriju i pojeći motor Tomos!“

Dok bi se o Mariji i kapricioznoj Agriji dali napisati romani, naš heroj danas je legendarni pojeći motor Tomos, kultna dvotaktna crpka za vodu koja je osamdesetih godina bila temelj poljoprivrede i opstanka u ljubuškom kraju.

Za sve one mlađe ili one koji nisu imali tu sreću (ili nesreću) odrastati na hercegovačkoj zemlji, moramo pojasniti o kakvom se stroju radi. Uz hiroviti motor, ključni dio opreme bio je „šmrk“ – debelo, kruto crijevo koje se guralo u rijeku ili kanal. Na njega su se nastavljali dugački šlaufi koji su vodu vodili do žednih njiva. Ti šlaufi su samo izgledom podsjećali na vatrogasna crijeva, no u praksi su bili izrađeni od lošijeg materijala, spremni da puknu ili se uvrnu čim sunce “uprži.”

Prava drama počinjala bi već u dvorištu. Kad bi čovjek krenuo na njivu, u prikolicu je morao ubaciti motor, kruti šmrk i smotane šlaufe. Već tu bi pale prve psovke. No, pravi šok uslijedio bi na odredištu kada bi shvatio da je zaboravio šmrk, dovoljno šlaufa, a ponekad, u silnoj žurbi, i sam motor!

Svaki iskusni poljoprivrednik znao je pravilo: kod kuće u garaži Tomos pali od prve, kao švicarski sat. No, čim ga montiraš pokraj vode, motor stupa u štrajk. Mogao si ga vući za sajlu do besvijesti i mijenjati svjećice, prčkati oko karburatora, spasa nije bilo.

Kada bi nekim čudom i nakon litara znoja konačno upalio, tek tada bi počela drama. Motor skiči, ali vodu ne vuče jer je sustav povukao zrak. Problem više nije u motoru, sad je u šmrku. Trebalo je ponovno sve rastavljati, zalijevati i namještati dok pumpa konačno ne povuče.

Ako bi sve proradilo, to blagostanje trajalo bi jedva sat vremena prije nego što se stroj ponovno ugasi ili povuče zrak. To poigravanje sa živcima rodilo je nevjerojatne narodne priče.

Jedni su se kleli kako su, nakon sati mučenja, potpuno odustali od svega, sjeli u frezu i počeli se pakirati za kuću, a motor bi se u tom trenutku sam od sebe upalio i počeo normalno pumpati vodu.Druga verzija, koja je mnogo bliža hercegovačkom temperamentu i sirovoj istini, kaže da bi iznervirani domaćin, u napadu neviđenog bijesa, zgrabio motor i iz sve snage ga zavitlao u kanal ili rijeku. I gle čuda, umjesto da potone i crkne, Tomos bi tek tada, onako potopljen, proradio u punoj snazi i počeo nesmiljeno vući vodu.

Bilo kako bilo, Tomosov pojeći motor ostaje upisan u povijest Hercegovine kao stroj koji je kidao živce, ali je uz pokoju sočnu psovku ipak othranio generacije.

Drago Vukojević / Facebook