Velik broj građana okupio se na komemoraciji za Periša, riječi sestre parale srca
Večeras se na glavnom zagrebačkom trgu održava komemoracija za Kristiana Josipa Periša (32). On je, podsjetimo, prije točno mjesec dana preminuo u Klinici za psihijatriju Sveti Ivan u zagrebačkom Jankomiru.
Okupljenima se emotivnim govorom obratila njegova sestra Mihaela. Vidno potresena, prisjetila se njihova djetinjstva, bratove neizmjerne brige za obitelj i posebne povezanosti koju su dijelili. Njezine riječi bile su posvećene bratu koji je, kako je istaknula, cijeli život osjećao potrebu štititi svoje sestre.
– Možda sam ja s vremenom zaboravila neke stvari kroz koje sam prošla, ali on nije zaboravio kako je bilo gledati svoju malu sestru u bolnici u takvim situacijama. I možda nikad nije prestao osjećati da mora biti tu za mene. To je bio Kristian – rekla je Mihaela.
Prisjetila se kako joj brat nije uvijek morao riječima pokazivati koliko brine za nju. Njegova prisutnost i osjećaj sigurnosti koji joj je pružao bili su dovoljni da zna kako se uvijek može osloniti na njega. – Možda nije uvijek morao ništa reći. Možda nisam uvijek ni primjećivala koliko brine. Ali negdje sam uvijek znala da imam njega. Da postoji netko tko će se zabrinuti, tko će me pitati jesam li dobro, tko će imati potrebu stati ispred mene i zaštititi me od svega što može – ispričala je.
Posebno emotivno govorila je o Kristianovoj ulozi u obitelji. Iako su njihovi roditelji, kako je naglasila, cijeli život posvetili djeci, njezin je brat osjećao posebnu odgovornost za svoje sestre.
– Iako su naši roditelji divni ljudi, puni brige za nas, te se za nas žrtvuju cijeli svoj život, svejedno je Kike u posljednje vrijeme često govorio kako je on tu da čuva mene i sestru. Kao da je njegova uloga biti naš zaštitnik – kazala je.
U jednom od najemotivnijih dijelova govora Mihaela je progovorila o boli koju osjeća zbog bratova gubitka, ali i vjeri da je on, unatoč svemu, i dalje uz svoju obitelj.
– Nikad nisam pomislila da će doći dan kada nas više neće moći čuvati onako kako nas je uvijek čuvao, ali vjerujem da nas i dalje čuva i daje nam snagu, samo sada s neba. Da i dalje pazi na nas kao što je to radio cijeli život – poručila je emotivna Mihaela.
U nastavku obraćanja Kristianova sestra Mihaela progovorila je o boli zbog njegova gubitka i zajedničkim trenucima koje njezina obitelj više nikada neće moći doživjeti. Posebno potresan bio je dio govora u kojem se prisjetila obiteljske tradicije pripremanja iznenađenja za majčin rođendan.
– Koliko god pokušavam pronaći utjehu u tome da sam imala takvog brata, jako je teško prihvatiti da ga više nema. Da se nije dogodilo njegovo ubojstvo na najokrutniji mogući način, ovih bismo se dana Kristian, sestra i ja zajedno dogovarali što ćemo mami kupiti za rođendan. Tako smo to uvijek radili. Razmišljali bismo čime ćemo je iznenaditi, što će je najviše razveseliti i kako ćemo joj uljepšati taj dan – rekla je Mihaela. Umjesto zajedničkih planova, nastavila je, suočena je s nezamislivim gubitkom. – Umjesto toga, ja ovaj tjedan sjedim i pišem govor kojim se opraštam od svog brata. I mislim da ništa ne može opisati koliko je okrutno to što smo, umjesto da stvaramo nove uspomene, prisiljeni učiti živjeti bez njega. Što su nam umjesto zajedničkih planova i veselja ostale uspomene na sve ono što smo imali i bol zbog svega što više nikada nećemo moći doživjeti zajedno – poručila je.
Istaknula je kako je Kristian trebao biti uz svoju obitelj, gledati svoju djecu kako odrastaju i sudjelovati u svim onim svakodnevnim trenucima koji se često uzimaju zdravo za gotovo. – Jer Kristian nije trebao biti netko od koga se opraštamo. Trebao je biti ovdje, s nama. Trebao je danas slaviti mamin rođendan. Gledati svoju djecu kako odrastaju. Veseliti se našim uspjesima i biti dio svih onih običnih svakodnevnih trenutaka za koje nikad nismo mislili da će nam biti oduzeti – kazala je. Na kraju govora Mihaela se izravno obratila preminulom bratu, zahvalivši mu na ljubavi, brizi i svim zajedničkim uspomenama. – Znam da ću se uvijek ponositi time što sam njegova sestra. Znam da ću ga tražiti u sebi, u našim uspomenama, u stvarima koje radimo, u trenucima kad mi netko kaže da smo isti. I možda ću tada, na trenutak, imati osjećaj da je dio njega tu – rekla je.
– Kike, hvala ti što si bio moj brat. Hvala ti što si nas čuvao, što si nas volio, što si nas zabavljao i što nam nikada nisi dao osjećaj da smo ti višak. Hvala ti za sve ono što si bio i za sve ono što si nam dao, a možda nisi ni znao koliko nam znači. Volim te i uvijek ću biti ponosna što sam tvoja sestra – poručila je. Svoj emotivni oproštaj završila je riječima koje će je, kako je rekla, pratiti cijeli život. – Nedostajat ćeš mi u svakom sutra koje sam zamišljala s tobom, ali će me svaki dan pratiti tvoje riječi: ‘Ako možeš, moraš, za one koji ne mogu’ – zaključila je Mihaela.
Vecernji.ba