Rakija, ugovor, prošnja… Kako je nekada izgledao put do braka

U vremenu kada se život odvijao sporije, a običaji i tradicija imali posebno mjesto u svakodnevici, ženidba je bila mnogo više od sklapanja braka dvoje mladih. Bila je to važna životna prekretnica, događaj koji je povezivao dvije obitelji i cijelo selo, a pratio ju je niz običaja kojih se generacijama strogo držalo.

O tome kako je nekada izgledao put od upoznavanja mladića i djevojke do prošnje, zaruka i same svadbe, dragocjen zapis ostavio je Jure Rupčić u monografiji „Hardomilje – prošlost, ljudi i običaji“. U njoj je sačuvao brojne pojedinosti iz prošlosti, među kojima posebno mjesto zauzimaju ženidbeni običaji.

Iako su vezani uz Hardomilje, mnogi od njih zasigurno nisu bili svojstveni samo ovom selu. Oni ujedno svjedoče o načinu života, vrijednostima i običajima koji su se nekoć na isti ili sličan način njegovali i u brojnim drugim hercegovačkim selima.

– Zbog značenja braka, kao temeljnog odnosa u životu čovjeka, ženidbenim se običajima u prošlosti predavala izuzetna važnost. Veoma se pazilo na javni moral zbog čega je postojala razrađena procedura i redoslijed do kojeg se osobito držalo, kako zbog mogućih propusta – makar i nehotičnih – ne bi dolazilo do neugodnosti ili pak doživjela sramota. Uobičajena su bila dva načina ženidbe, odnosno udaje: jedan redovni sa svadbom i drugi, istina mnogo rjeđi, krađom djevojke. Ovaj drugi način u daljnjoj prošlosti bio je vrlo rijedak. Na njega se u sredini gledalo s dosta blagonaklonosti, ali je ovaj način ženidbe Crkva oštro osuđivala. Oglašavanjem (naviještanjem) u crkvi otklanjale bi se one otklonjive smetnje, a ako bi smetnje bile neotklonjive naravi (srodstvo, trajna neizlječiva bolest), mladence bi se nagovorilo da odustanu od ženidbe.

Kod „krađe“ je postojala bojazan o postojanju slobodne volje djevojke kao preduvjeta valjanosti braka, iako se nije radilo o krađi u pravom smislu riječi. Zanimljivo je istaknuti da se kao jedan od razloga ženidbe „krađom“ dovodi u vezu s davnom prošlošću – vremenom turske vladavine, navodi se na početku zapisa o ženidbenim običajima.

Naime, poznato je da su Turci u ondašnja vremena, saznajući za djevojke oglašene za udaju, nastojali obeščastiti ih. Da bi se to izbjeglo, išlo se na krađu, a vjenčanje bi se obavilo naknadno. Župnik je tad mladence redovno slao biskupu. Osim navedenih, postojali su i drugi razlozi zbog kojih su mladenci izbjegavali redovnu svadbenu proceduru: siromaštvo jedne ili druge strane, poodmakla dob, djevojka se nije sviđala mladićevim roditeljima i drugo.

Nadalje se navodi kako je ženidbena procedura bila duga i dosta složena.

– Ženidba je zahtijevala i velike materijalne troškove. Trebalo je organizirati velik broj ljudi za pripremu svadbe pa se vremenom došlo do spoznaje kako je najbolje da se taj zahtjevan čin obavi na solidaran način, polazeći od realnosti da će svaka obitelj doći u prigodu da uzvrati sudjelovanje u svadbama drugih obitelji kao i u troškovima.

Mladići i djevojke upoznavali su se u raznim prigodama: najčešće kod crkve, na seoskim sijelima, pri obavljanju radova u polju, kod čuvanja stoke, prigodom nečije svadbe, uz kolo, itd. Prvi znak simpatije mladića prema djevojci bila je ponuda da zaigraju u kolu, a drugi, bliskiji, je „ćosanje“.

Razgovor nasamo nakon kola.

Do upoznavanja je ponekad dolazilo i dogovorom roditelja i izražavanjem njihove želje da dođe do ženidbe, što se često pokazalo lošim jer to nije bio često brak iz ljubavi pa se nije moglo ni govoriti o sretnom životu.

Čim bi saznali za vezu svoje djece, roditelji su izražavali znatiželju raspitujući se da slučajno nisu u rodbinskom odnosu, jer se u prošlosti daleko više nego danas poštivalo srodstvo, čak do devetog koljena. Raspitivalo se o roditeljima, prebirući do dalekih predaka kako bi se utvrdilo ima li u toj lozi nekih „falinki“ – mana.

Prigodom udaje i ženidbe, u ovim davnim vremenima, glavnu riječ o izboru supružnika imao je domaćin – glava kuće. Dosta se važnosti pridavalo i ekonomskom stanju budućih nevjesta, jer nije bilo svejedno je li iz bogate ili siromašne obitelji. Isto tako vrednovala se obitelj mladenaca – budućih prijatelja: njihova radišnost, poštenje te jesu li zdrava obitelj. Velika se važnost pridavala precima, na osnovu čega se i govorilo o obiteljima na lošem ili dobrom glasu. Koliko se do toga držalo u prošlosti rječito govori izreka: Nek je od kuće pa nek’ je gora od kučke! istaknuto je, između ostalog, u monografiji.

U prošlosti se mlade malo pitalo za njihove osjećaje i želje, o postojanju međusobne ljubavi, zbog čega su se ponekada događale ljubavne tragedije opjevane u narodnim pjesmama.

– Dob od 25 godina smatrana je zrelom dobi za ženidbu muškarca, a djevojke su trebale biti mlađe od mladića. Životni uvjeti su bili teški. Prisutna je bila neimaština pa se u takvim uvjetima često pozajmljivalo i prstenje jer obitelj nije imala novca da kupi novi. Ta je praksa bila u Hardomilju česta sve do 60-ih godina.

Često su ekonomski motivi bili razlog za ženidbu mirazača (djevojke koje nemaju braće), jer je tako mladoženja dolazio u posjed „miraza“ (ženin nasljedni dio od roditelja) pa se na taj način povećavala ekonomska stabilnost obitelji.

U prošlosti je bio poznat i čin trampe. Radi se o tome da je dolazilo do ženidbe-udaje na principu uzajamnosti. Mladić i djevojka iz jedne obitelji uzimali su, ženili, sestru i brata iz druge obitelji.

Sve do 1955. godine svatovi su jahali konje, ali nova vremena i tehnika potisnuli su takav način odvijanja svatovske ceremonije.

Svadba se nije mogla odvijati u svako doba godine. Postojali su „zausi“, to jest vrijeme kad se ženidba nije dopuštala. To je bilo vrijeme korizme (od Čiste srijede do Uskrsa) te razdoblje od sv. Kate do Božića i o tome se strogo vodilo računa.

Djevojka spremna za udaju u pravilu je bila najstarija sestra. Nosila je bolje haljine kako bi bila bolje zapažena od mladića – budućih mladoženja. Kada bi u mladiću sazrela odluka o ženidbi, neizravno bi davao do znanja da će se ženiti u toj godini, a djevojka bi to povjerila majci ili sestri. Uvijek se pazilo da to bude nakon čvrstog dogovora jer je bila velika sramota biti ostavljen ili ostavljena, istaknuto je u nastavku zapisa o ženidbenim običajima.

Rakija, ugovor, prošnja…

Kada se odluče za ženidbu, mladić i djevojka u tajnosti, u dogovoru s roditeljima, odlučuju o nadjevku rakije, prošnje. Pred taj dan djevojkina bi rodbina pospremila kuću, čistila dvorište te pripremala svečaniju večeru. Isto tako se određivala i družina koja će sjediti za stolom, biti na dočeku, vodeći računa da među uzvanicima budu i vesele osobe, šaljivdžije kako bi se stvorilo dobro i veselo raspoloženje.

I s mladićeve strane odvijale su se određene manje pripreme. Spremala se rakija, kolači i pogača. U prošnju je išla mladoženjina bliža rodbina, susjedi, ali nipošto mladić. Bilo je poželjno da u družini bude netko tko poznaje pravu djevojku, kako ne bi zaručili „krivu“, što se u prošlosti uistinu i znalo ponekada dogoditi.

– Kod izvođenja djevojaka izvodile su se razne šale. Običavalo se izvoditi veći broj „krivih“ djevojaka dok ne bi izveli onu pravu. Ona bi se uljudno predstavila i pozdravila s gostima. Otac tada pita djevojku prima li ona te ljude svojom slobodnom voljom.

Nakon što potvrdi na očev upit, djevojka poljubi oca i svekra tražeći „od oca oproštenje, a od Boga sriću“. Tada bi prosci ostavljali darove (pogaču, rakiju, nešto novca) što je svakako ovisilo o mogućnosti mladoženje. Iza toga bi se nastavila gozba u veselom raspoloženju te dogovarala svadba.

Ugovarale su se sve pojedinosti: dan prstena ili zaruka, datum svadbe, broj svatova, darovi i slično. Nakon dogovora djevojka pozove kolegice, rodbinu i susjede na sijelo koje je u veselom raspoloženju trajalo dugo u noć.

Prsten, zaruke…

Nakon rakije – prošnje mladenci su išli na prstenovanje u župnu crkvu djevojke. Uobičajeno je bilo da to bude dan-dva iza „rakije“. Na zaruke bi, uz mladence, išla bliža rodbina, roditelji budućih mladenaca i njihovi prijatelji.

Navještanje ženidbe…

Nakon prstena uslijedilo bi crkveno oglašavanje braka. Činilo se to u župnoj crkvi mladoženje. Ovo naviještanje župnik objavljuje tri puta i to u pravilu za vrijeme pučke mise, a to je kod nazočnih vjernika izazvalo naročitu pozornost.

Naime, župnik nakon primljenih podataka o budućim mladencima navješćuje namjeru mladenaca da žele sklopiti brak. U tom se naviještanju traži od svih vjernika da na vrijeme ukažu na kojekakve smetnje zaključenja braka: srodstvo, duševne bolesti, prisila… Ako kroz navedeno vrijeme župniku nije prijavljena niti jedna smetnja, vjenčanje mladenaca se moglo obaviti.

Svadba…

Čim bi prošla procedura naviještanja, pristupalo se samom činu svadbe kao završnom činu, kruni ženidbenog običaja. Rodbinu i prijatelje (uglavnom dužnike) u svatove je s rakijom, u pravilu, pozivao otac mladoženje. Smatralo se velikom uvredom ako bi se nekoga, makar i nehotično, preskočilo.

I mladina rodbina je također imala mnogo posla u pripremi svadbe. Brižno se pripremala svadbena haljina, darovi za svatove i mladoženjin bliži rod. Djevojku je rodbina, kao i susjedi, darivala. Donosili su košulje, čarape, terluke, što se slagalo s onima što je djevojka imala, i godinama pripremala. Sve se to slagalo u balu i sanduk. Redovito se u takvim prigodama prepričavalo po selu što je sve djevojka skupila u ruho, kao i to što je tko donio. Žensko svadbeno sijelo bilo je uvečer pred sam dan svadbe. Tada bi se iskupili i momci iz susjednih sela te uz pjesmu i dobro raspoloženje sijelilo se do dugo u noć. U prošlosti se svadbi pridavalo izuzetno značenje, što se može zaključiti iz samog trajanja svadbe. Svadbe su u prošlosti trajale tri dana. Do 60-ih godina to su u pravilu bili ponedjeljak, utorak i srijeda. Ponedjeljkom navečer okupljali su se svatovi u kući mladoženje. Uz večeru, koja se odvijala uz pjesmu i dobro raspoloženje, vršio se raspored svatova, to jest njihova uloga, a tu su rodbinski odnosi igrali presudnu ulogu, dio je iz zapisa o ženidbenim običajima.

Uskoro u nastavku donosimo kako su izgledali sami svadbeni dani – od okupljanja svatova i njihovih uloga do brojnih običaja koji su pratili mladoženjin i mladin put prema zajedničkom životu.

Priredila: Antonela Marinović Musa / Bolji Ljubuški