Zapisi ratnog poručnika Kreše Vujevića: Ljubušaci spremni dočekali Domovinski rat
Ljubušak Krešo Vujević, kao aktivni sudionik prve crte Domovinskog rata, godinama je vodio dnevnike koje je 2022. godine objedinio i pretvorio u knjigu „Dnevnik zaboravljenog branitelja“. U toj su se knjizi našle brojne zanimljive i vrijedne teme, no dio zapisa nije uvršten u objavljeno izdanje.
Te dosad neobjavljene bilješke donosimo našim čitateljima.
………………………………………………………
Nije trebalo čekati srbočetničko razaranje i opsadu Vukovara, granatiranje Dubrovnika, te u dubrovačkom zaleđu u BiH, razaranje Hrvatskog sela Ravno i protjerivanje pučanstva: – Ljubušaci su više nego sigurni; raspad Jugoslavije neće proći bez krvavog rata!
Noćne seoske straže ubrzo se pretvaraju u cjelodnevna dežurstva.
Stožer Civilne Zaštite intenzivno radi na planiranju i pripremi ratni skloništa po podrumima privatnih kuća, te potiču ratare u planiranju što više obradivih površina zasijati žitom.
Uvodi se aktivnije nadziranje cestovnih pravaca, s posebnim osvrtom o svim aktivnostima na istočnom dijelu općine prema vojarni JNA u Čapljini.
Krizni stožer, po mjesnim zajednicama, u tajnosti poziva sve vlasnike bilo kakvog vatrenog oružja, da se uključe u dežurstva ili da ustupe raspoloživo naoružanje drugima na korištenje.
Zaustavljanjem kolone tenkova JNA u Pologu, upućena je jasna poruka široj javnosti u kakvo vremensko razdoblje ulazimo!
Samo dan nakon Pologa, 8. svibnja ’91, budnom oku građana nisu promakle povećane aktivnosti, rezervista i vojnika, u čapljinskoj vojarni i oko nje.
Bilo je dovoljno da prva vozila napuste vojarnu i krenu prema Ljubuškom. Odmah se tihi glas uzbune, od uha do uha, isti tren proširio među pučanstvom. Gase se strojevi, prestaje proizvodnja, zatvaraju se prodavaonice, prazne se kafići, i, već su kolone vozila na putu prema mostu u Studencima! Tamo su, tog dana, na policijskom punktu, prva vozila prepriječila cestovni prolaz u oba pravca sa cisternom na čelu i sa nepoznatim teretom u njoj.
” Da, bila je postavljena cisterna prva do samoga mosta.”
Svjedoči nam Krešo Šarac – Krena koji je tada imao 24 godine, i nastavlja:
“Ja sam se tamo zatekao sa svojom lovačkom puškom, ‘ruskom bokericom’. Prilazi mi skupina ljudi i tiho me pitaju jesam li spreman pucati u cisternu ako vojska nasilno krene preko mosta? Ja sam bez oklijevanja pristao! Jedan me od njih upita koji kalibar koristim, rekoh kalibar 12, taj mi pruži dva nitroglicerinska metka i zatim se udaljiše. Nisam znao što je u cisterni, samo sam znao što može napraviti nitroglicerinsko streljivo koje mi povjeriše. Napunio sam lovačku pušku i stalno motrio što se događa na mostu.”
Kolona se vozila JNA zaustavila prije mosta. Nije bilo nikakvih pregovora! Iz mase ljudi čuju se povici da nema prolaska, gestama ruku daju im upozorenje za povratak nazad.
Na prvi je pogled bezazleno izgledao prvi kamion JNA sa praznom labudicom bez tenka na njoj, a tehničko vozilo iza, stajalo je krcato pod šljemovima naoružanih vojnika, isti su samo sjedili i nisu izlazili iz vozila. U masi je naroda vladao neki čudan nemir, osjećala se napetost i u zraku, nije slutilo na dobro.
Većinom, goloruki hrvatski narod satima prkosno stoji ispred najmoćnije vojne sile Balkana, dok mase ljudi još pristižu iz pravca Ljubuškog!
Dan je na izmaku, kolona se vozila JNA počima micati, ona se manja brzo zaokreću i odlaze put vojarne. Vozač prvog vozila s labudicom ima poteškoća, nestručno pokušava upravljati s priključnim vozilom, ne uspijeva ga zaokrenuti.
Iz mase okupljenog naroda prilazi profesionalni vozač Pero Bašić iz Radišića, nudi mu pomoć, traži da mu on zaokrene kamion i labudicu za njim. Vozača vojnog vozila sve više obuzima trema, jasno je i njemu da treba pomoć, napokon ipak pristaje. Izlazi iz vojnog kamiona i ustupa mjesto za volanom onom što se sam ponudio pomoći.
Taj događaj nije samo po tome ostao upamćen, naime, vojnik dok je izlazio iz kamiona na nogama je imao obične pokućne papuče. Prisutni su znali da takvu obuću vojnik u JNA koristi samo od spavaonice do WCa i nikad ne izlazi iz zgrade bez vojničkih čizama.
Ovaj je detalj ostao upamćen, kao i pitanje što su s tim papučama na nogama vojnika željeli pokazati i kakva je poruka toga nesvakidašnjeg čina?
Dugo su ostala nejasna brojna pitanja sa događaja na studenačkom mostu, kao i pitanje; što je tog dana bilo presudno pa se ta moćna vojna sila JNA morala vratiti u čapljinsku vojarnu?
Kad se sagledaju sva zla, koja je JNA nanijela Hrvatskom narodu, onda postoji samo jedan odgovor.
Nije njima stvarala problem jedna cisterna, prva do mosta sa nepoznatim teretom, niti ih je zanimala pokoja lovačka puška ili moguća bomba u džepu pojedinaca! Njima su stvorile problem parkirane kolone zaključanih i ostavljenih vozila, u obe trake dužine dva kilometra, i tko zna, koliko bi se još stvorilo vozila da su pokušali nasilno raskrčiti prolaz!
Niti nakon povratka kolone JNA u vojarnu i provjerene dojave, narod im ni tada nije vjerovao, mnogi ostaju cijelu noć na Studenačkom mostu.
Ostao je upamćen i jedan događaj iz te hladne neizvjesne noći koji i danas grije srce. Naime, tu je cijelu noć fra. Velimir Mandić obilazio mase naroda i djelio im topli čaj koji je pripreman po okolnim selima.
No, Ljubušacima je ipak najvažnije, da je taj dan s tog mjesta sa događaja na Studenačkom mostu, upućena jasna poruka, yugoarmiji i široj javnosti, a ona glasi:
Od početka krize raspada Jugoslavije, Ljubuški je jedna od rijetkih općina u BiH koja je našla način kako najlakše nagomilati masu vozila na prometnice i tako spriječiti prolaz neželjenoj vojnoj sili.
Nakon tog pokušaja, bilo je svima jasno da koloni vozila JNA više nema prolaza kroz Ljubuški, prema ni jednoj susjednoj općini, a posebno “ne” prema Hrvatskoj!
Prvi oružani vodovi
Potaknuti događajima iz proteklih dana u Širokom Brijegu (Pologu) i Studenačkom mostu, Ljubušaci dobivaju moralna “krila”!
Po mjesnim zajednicama formiraju se prvi oružani vodovi. Za malo imućnije cijena je poznata, jedan kalašnjikov, na crnom tržištu košta u vrijednosti jedne krave. Pomalo se naoružavamo, ipak se nije osjetila ni oskudica mlijeka. Naš narod iz dijaspore stalno šalje humanitarnu pomoć, između ostalog i mlijeko u prahu i pokoji kalašnjikov zamaskiran u istim vrećama.
U nadolazećim danima Ljubušacima se otvorila mogućnost stručnog obučavanja budućih bojovnika i časnika. Dragovoljno odlaze na vojnu obuku na poligon kod Omiša u Radmanove Mlinice.
U prvim danima njih 9, koje predvodi mladi sportaš i karatista Vladimir Tomić.
Cijela je obuka pod stručnim vodstvom profesionalnog vojnika Nijemca “Kurta”. Uz Ljubušake na obuci sudjeluje još 21 dragovoljac iz raznih krajeva Hrvatske. Potrebno je naglasiti da su se Ljubušaci jedini na obuci pojavili sa kompletnim ratnim naoružanjem!
Nakon uspješne obuke prve skupine Ljubušaka, slijede u određenim intervalima skupine i drugih.
Tako da u narednom periodu kroz obuku, kod Omiša, prolazi preko stotinu odvažnih Ljubušaka.
Nakon završene ratne obuke, dosta se tih mladih momaka priključuje Hrvatskoj vojsci, a oni koji se vrate postaju instruktori i prvi zapovjednici formiranih vodova.
Ipak treba naglasiti da su Radišići i Proboj u svemu prednjačili, prvi su formirali i naoružali jednu cijelu satniju, koju svakodnevno uvježbavaju na brdu iznad Ljubuškog.
Tih se dana Ljubušaci živo prisjetiše događaja iz davne prošlosti, koji se iz godine u godinu ponavljao na isti datum. Svake godine na Badnjak u brdu iznad Ljubuškog začuli bi štekćanje mitraljeza “Garonje”, koji je time činom prvi upućivao blagdanske čestitke. Svaki se put oglašavao sa različitih mjesta u različito vrijeme, ali nepogrešivo, svaki put samo na Badnju večer. Naravno da je Udba i Milicija stalno tragala za vlasnikom mitraljeza, tajnu nitko nije mogao otkriti jer je “Misteriozni Mitraljezac” nikom nije odavao.
Za legendarnog Mitraljesca tek se prvi put saznalo u vrijeme formiranja Radiško Probojske satnije, on se pojavljuje sa svojim Garonjom u tek formiranoj Satniji i dobiva ratno ime “Vučko”! “Vučko” Vučić, prednjači u obuci bojovnika u gađanju iz mitraljeza, jer ih spomenuta satnija uskoro dobiva još nekoliko.
Bilo je pravo čudo kad se pojavio još jedan “Mitraljezac” s takvim istim Garonjom, kojeg je skrivao od završetka Drugog svjetskog rata. Križan Medić, kao mladi hrvatski vojnik, svog je Garonju na sigurnom mjestu desetljećima čuvao od propadanja sa zavidnom količinom streljiva, te sve skupa uručio Radiško/Probojskoj satniji za potrebe Domovinskog rata. Taj je isti mitraljez cijeli Domovinski rat dužio i vjerno nosio po svim ratištima Križanov sestrić Ante Knezović!
Cijela je ova borbena skupina bojovnika, prije formiranja HVOa, dokazala svoju obučenost i spremnost. Brzo su reagirali na dojavu preleta neprijateljskog Miga iz pravca Čapljine. Prije nego se začuo zvuk zrakoplova JNA, sa brda su zaštekćali mitraljezi! Naravno da nisu znali, radilo se o preletu pilota prebjega, koji je svjedočio na aerodroma u Splitu. Iste večeri u Dnevniku pilot pokazuje prstom rupe na repu Miga i svjedoči da mu je izbušen rafalima mitraljeza iznad Ljubuškog. Nikad se nije razjasnilo je li mu zrakoplov izbušio “Legendarni Vučko” ili netko od drugih koje je on tih dana obučavao.
Formiranje ljubuške Pukovnije
Napokon, nakon svih tih događanja, Hrvati u BiH 8. travnja ’92 formiraju oružanu postrojbu HVO. Potom i Ljubuški ujedinjuje već postojeću satniju sa ostalim seoskim vodovima i formira dvije kompletne bojne. Bojne ulaze u sastav ljubuške Pukovnije kojom zapovijeda Ivica Tomić.
Pomoćnici zapovjednika Pukovnije postaju ugledne i starije osobe iz naroda.
Oni su svojim ugledom i vojničkim držanjem utjecali na braniteljski moral i zajedništvo. Ta je čast obično pripadala nastavnicima i profesorima, koji su u istoj postrojbi imali nekoliko generacija svojih bivših učenika. Tako da je taj sami kontakt branitelja s nastavnicima i profesorima, tijekom Domovinskog rata, imao određenu dozu međusobnog poštovanja koje se održavalo na potrebnu vojničku stegu!
“Moram priznati da su me ti prvi dragovoljci, dosta njih moji nekadašnji učenici, s poštovanjem primili u svoje redove, onda kad sam se prvi put pojavio među njima!”
Priču nam započima prof. Ivan Matić, pomoćnik zapovjednika 2. bojne za PD ( psihološku djelatnost) i nastavlja:
“Ja među njima, u istoj maskirnoj odori, s istim naoružanjem, s istim ciljem odlaska na prvi crtu gdje bude potrebno. Među njima je nekoliko generacija mojih učenika, neki po visini malo niži od mene, neki malo viši, samo ja po godinama stariji od svih.”
Prvo iskušenje prve ratne crte
Dolaskom proljeća ’92, i burnih događanja u Mostaru, ljubuški bojovnici ubrzavaju pripreme, potom se raspoređuju na prvu ratnu crtu u području Krivodola južno od Mostara. Njima su nasuprot srpski rezervisti, Niški specijalci te pripadnici JNA.
Na prve žrtve nije se dugo čekalo, ratište Krivodol 23 svibnja ’92 uzima živote petorice mladih ljubuških branitelja.
To su početna stradanja Ljubušaka, čiji će broj tijekom godina Domovinskog rata, po raznim ratištima od Vukovara, preko Maslenice, Dubrovačkog zaleđa, te ratišta diljem BiH narasti na 7.
Isto proljeće ’92 u Ljubuški, tajnim putevima, pristižu veće količine naoružanja i vrši se opća mobilizacija. Slijede potrebne pripreme i obuka, a potom i slavna vojna operacija od 7.6. do 26.6. “Lipanjske Zore”. Ljubuški se branitelji također priključuju združenim snagama hrvatskog naroda i oslobađaju od srpskog agresora Mostar i cijelu dolinu rijeke Neretve.
Neprijatelj je u proteklom razdoblju, svaki svoj poraz na bojnom polju svetio odmazdom nad civilima! U više je navrata raketiran Ljubuški, bombardirana okolna mjesta, ginuli su civili i mala djeca, a broje se teže i lakše ranjeni građani.
Nema odmora za ljubuške bojovnike, početkom ljeta dočekuje ih stolačko ratište i nova crta odbrane.
Novo ratište, nova stradanja branitelja, novi izazovi!
Novo iskustvo stječu već dobro obučeni i spremni ratnici, koji od početka rata nisu doživjeli poraz od neprijatelja, u smislu povlačenja sa prve ratne crte, niti će ga iskusiti kroz cijeli Domovinski rat!
Kad se pomislilo da će ljubuški branitelji, na stolačkom ratištu, dočekati kraj rata i potpuni poraz Srpskog agresora, izbija novi sukob ali sa Muslimanima. Kolone hrvatskih izbjeglica iz Bosne pristižu u Ljubuški i okolna mjesta. Nadolaskom jeseni ’92, sve je izglednije da će sukob između Hrvata i Muslimana eskalirati u krvavi rat.
Brzo se zaboravilo da je predsjedništvo BiH bilo složno kad su povjerili obranu Mostara, od srpskog agresora i JNA, Hrvatskom vijeću odbrane. Pod združenim zapovjedništvom HVOa, HOSa i HV, u operaciji “Lipanjske Zore” oslobođen je Mostar i cijela dolina Neretve. Bez obzira što je za slobodni Mostar prolivena velika hrvatska krv Muslimani nikada nisu odali počast tim žrtvama.
Naprotiv, niti godinu poslije, kad su se dovoljno naoružali, opet uz pomoć hrvatskog naroda i preko teritorija Hrvatske, isti su taj vojni združeni vrh Mostara počeli nazivati: “Udruženim zločinačkim pokretom!” Taj je nož u leđa ojačao i udružio sve hrvatske branitelje,
postrojbe HOSa prelaze pod zapovjedništvo HVOa, i, sve ono što su oslobodili od Srba tad ponovno brane ali po drugi put od Muslimana.
Opet novo ratište čeka ljubuške branitelje! Potiskuju se sjećanja na stolačke žrtve, ipak im ostaju traume i ožiljci zbog gubitka suboraca iz proteklih ratnih dana.
Početkom ’93, ljubuški su branitelji već iskusili borbe po ulicama Mostara.
Upravo tada dolazi do formiranja zajedničke brigade općina; Ljubuški, Grude i Čitluk.
Brigada dobiva naziv lV Brigada “Stjepan Radić”, pod zapovjedanjem Ivice Tomića koja broji 4500 pripadnika.
U tim uličnim borbama, 11. svibnja ’93, pogiba zapovjednik 1. ljubuške bojne Zvonimir Čuvalo. Zvonimir je ponikao iz one Radiško/Probojske satnije koja je svakodnevno vršila obuku na brdu iznad Ljubuškog dok još nije bilo pojma o osnivanju HVOa. Zvonimir Čuvalo je prvi zapovjednik 1. bojne od koje je sa 2. formirana ljubuška Pukovnija HVOa, a nakon njegove smrti ta 1. bojna nosi njegovo ime.
Vakufsko bojište
Pitali smo zapovjednika one 2. bojne ljubuške Pukovnije Dragu Hercega, da nam na brzinu ispriča samo jedan ratni detalj, koji mu, evo, u ovom trenu prvi padne na pamet. To nam se pitanje učini nekako humano, ne bi bilo pošteno postavljati složenija pitanja koja bi, nakon tolikih godina, uvlačila ratnika i zapovjednika u stresna razdoblja Domovinskog rata. Drago se pritom ipak malo zamisli, po izrazu lica zaključujemo, otkriti će nam neki ratni detalj koji je sretno završio.
Drago:
“Bilo je nekako u jesen ’93, na Vakufskom bojištu, jedan moj bojovnik “Zadro” zagazio u nepoznato minsko polje, aktivirao jednu poteznu minu i leži teško ranjen. Sa strane svi bespomoćno promatraju, on ranjen leži, nitko mu ne smije prići jer se radi o nepoznatom minskom polju.
Ništa mi drugo nije preostalo, na brzinu donesem suludu odluku i samovoljno upalim tenke, jedne naše druge postrojbe, pažljivo i, uz veliki rizik, spustim se do ranjenog branitelja. Zaustavim tenk skroz blizu njega i prve zavoje što sam stalno imao kod sebe sve potrošim. Zatim, iskidam na sebi košulju na komade i nastavim previjati preostale rane na njemu.
Zaustavim krvarenje, podignem ga na tenk i po istim se tragovima gusjenica izvučemo nazad.”
Evo, Drago nas je već s kratkim detaljom rata uveo na nova Bosanska ratišta, koja su uslijedila već sredinom ljeta ’93. Posebno je ostao u sjećanju sami dolazak Ljubušaka na taj dio Uskoplja, Ljubušaci se voze prema Vakufu, a kolone izbjeglica napuštaju svoja ognjišta, odlaze, idu iz suprotnog pravca. Na tom će djelu ratišta nastati lijepa humana i hrabra priča o “Vjernom Tomi”!
Povodom toga, nakon trideset godina posjećujemo Tomu Pilatića u selu Grab, zanima nas što je još od te priče ostalo u Tominom sjećanju i pustimo ga da sam ispriča.
Toma:
” Danas se ne mogu sam sebi načuditi otkud mi tolika hrabrost da se sam vratim na prvu crtu, koja je već pala u ruke Muslimanima! Ipak uspijem, prije njih pokupim tijelo poginulog Matka. Valjda me njegova mater potakla, gledajući tu ženu kako slomljena sjedi na cesti, bolno plače i moli po redu sve nas da ne dopustimo neprijatelju odvući tijelo njezina stradalog sina!
To su jutro Muslimani iznenada izvršili pješački napad na položaje mjesnog HVOa i na položaje nas Ljubušaka. Sva se vojska morala povući, narod u panici, već su nam zarobili i odveli Ljubušake Kežića i Begića. Da su nam kojim slučajem i Matka tamo odvukli meni bi srce puklo!
Glasno se izderem i viknem svima da ja idem po njega i neka me složno štite vatrenom paljbom. Oko mene je sve zujalo od naših i neprijateljskih gelera, čvrsto sam držao pušku i sagnut trčao, samo sam razmišljao kako moram što prije doći do njega i vratit se sa njim među naše….”
Ne može dalje Toma nastaviti, oči mu opet pune suza, kao i svaki put kad se načme ova tema. Ipak ćemo sami nastaviti priču koju smo često slušali od drugih.
Toma svjedoči da nije siguran je li Matko još bio živ kad je došao do njega ali se sjeća da mu je tijelo još bilo toplo, a oko njega sve razoreno. Ostao je upamćen jedan detalj kad se Toma pojavio skroz blizu sa pokojnim Matkon na leđima. Morao je sići niz jednu blagu nizbrdicu, tad se poskliznuo i obojica su pala u blato. Mještani su odmah reagirali i na tom dijelu napravili stepenice, one kasnije nisu ni čemu služile ali su stajale kao znak poštovanja prema Tomi i njegovu odvažnom djelu. Tomino odvažno djelo umnogome podiže moral ostalim braniteljima, još snažnije uzvraćaju po neprijatelju i isti dan vraćaju izgubljene položaje. Samo je još ovo ostalo od te priče, Toma se više ne sjeća kako se pokojni Matko prezivao, samo pamti da je imao 26 godina.
Vojna akcija na Crnim vrhovima
Prozor: Jesen/zima ’93, u tajnosti se pripremala vojna akcija na Crnim vrhovima, cilj je zauzimanje planinskog uzvišenja Beškotine i suprotno od njega uzvišenja Zavišće.
Za tu diverzantsku akciju prijavilo se 2ljubuških dragovoljaca, koji su imali zadatak rano u zoru prvi krenuti u pješački napad. Kretali su se u tri borbena pravca prema Beškotinama, a kad se začula njihova pucnjava i kontakt sa neprijateljima, po planiranom dogovoru, isti tren krenuše Ramske postrojbe na desnom krilu prema Zavišću. Ramska je pješadija krenula uz veliku buku skupa sa svojim tenkovima.
Iz cjelodnevnog otvorenog ratnog sukoba, prenosimo samo detalj iz zapisa sudionika istog:
“….Prvi put toga dana zubato sunce proviri iza vrhova dalekih planina, ukaza se samo na kratko pri samom zalasku. Valjda je od sve Nebeske vojske još samo Sunce ostalo na našoj strani te nas upozorava da je na izmaku dan i da će uskoro za sobom povući noć kojom će ogrnuti cijelu planinu.
Mi smo još neko vrijeme, iscrpljeni i jadni, naslonjeni iza grudobrana, šuteći gledali prema Zavišću. Ratni sukob je utihnuo, samo se još u našoj duši vodio sukob između ponosa i bola. Bili smo ponosni što smo uspješno zauzeli Beškotine, a bolni u duši što su neprijatelji uspjeli oteti i odvući tijela dvojice poginulih Ramljana….”
Ljubušacima se samo taj dan posrećilo zauzimanje Beškotina bez žrtava. U narednim danima Beškotine će pokazati svu prirodnu moć i okrutne ćudi ledene planine, pa će u takvim okolnostima i taj dio ratišta biti natopljen krvlju Ljubušaka!
Povratak na Mostarska ratišta
Nakon okrutnih ratnih iskustava u bosanskim planinama, ulazi se u ratnu godinu ’94.,
pripadnike ljubuške postrojbe očekuju nova ratna iskustva na novim nepoznatim položajima Mostarskog ratišta.
Sama pomisao da od Mostara prema prvoj ratnoj crti uz desnu obalu Neretve, vozi nekakav šinobus, Remo ga nazivaju, samo po noći bez svjetla, zamaskiran teškim metalnim pločama, – sve to nije slutilo na dobro! A, tek nekakve bačve preko Neretve i, preko njih poredane daske za prijelaz na drugu obalu nije ulijevalo nikakvu sigurnost.
Tamo, na drugoj obali Neretve u Bijelom polju cijeli splet dubokih tranšea, koji vode na sve strane uz magistralni put, Mostar – Sarajevo.
Ljubušaci su držali prvu borbenu crtu uz magistralu, od spaljenog doma časnih sestara do katoličkog groblja i crkve u Potocima koja je bila u Muslimanskim rukama. Branitelji su ubrzo iskusili slabosti prve ratne linije postavljene blizu crkve koja je u neprijateljskim rukama. Neprijateljima su dobro služili svi otvori na crkvi i visoki zvonik za snajperiste, jer su shvatili da naša vojska nikada ne puca prema svojoj crkvi. Teško se bilo čuvati od snajperista, oni nikada nisu promašivali metu dva puta za redom.
Dežuralo se na bunkerima u smjenama po dva sata, dva sata na prvoj crti, dva sata u vreći za spavanje u najbližoj prostoriji koja ne prokišnjava! Upravo zbog tih čestih smjena i stalnih pokreta kroz iskopane duge rovove, te rizičnog pretrčavanja branitelja između rovova, neprijateljski su snajperisti imali pune ruke posla. Jedne se prilike dvojica branitelja izložila malo dužem riziku i oku snajperiste sa crkvenog zvonika. Pretrčavali su jedan za drugim, trebalo im je samo tri sekunde, prvog je snajperista promašio, drugi je hitac pogodio Tadiju Ereša. Tadija je teško ranjen kroz lijevu ruku i plućno krilo ali brzom intervencijom suboraca i medicinskog tima ostao je na životu.
Prvi su put ljubuški branitelji, u Domovinskom ratu, na tom dijelu ratišta, iskusili da budu skroz odsječeni od vanjskog dijela svijeta. Do njih ne dopiru nikakve vijesti, uostalom, odavno znaju da vijestima o potpisanom primirju i prestanku rata ne treba vjerovati.
Nikada nije potpisano primirje zaživjelo samo na jedan dan, svaki se put našao razlog okriviti onu drugu stranu za kršenje dogovora o prekidu vatre.
Kad se rat na prvoj crti u Bijelom polju toliko rasplamsao, i kad se pomislilo da tom krvavom ratu više nema kraja, dogodila se vijest koja je u čudu ostavila branitelje!
Među braniteljima je, od ruke do ruke, kružio jedan bijeli trakasti papirić, dužine pedalj i širine dva prsta. Kako koji branitelj pročita tekst, obično ostane u čudu dok ga pruža drugom do sebe. Netko reče; ” Je li ovo moguće, zar ovom ratu uopće ima kraja?”
Vijest na tom papiriću je stigla iz Međugorja, Gospina Poruka preko vidjelice Marije Pavlović od 25. 2. 1994 godine, objavljena nekoliko dana prije. U međuvremenu je netko taj papirić sa oklopnim šinobusom “Remon” uputio kao važnu vijest braniteljima na mostarsko ratište, ta se poruka i danas čuva u arhivi portala Međugorje hr:
Gospina Poruka, 25. veljače 1994.
“Draga djeco! Danas vam zahvaljujem na vašim molitvama. Svi ste mi pomogli da se što prije završi ovaj rat. Ja sam vam blizu i molim se za svakog od vas i molim vas: molite, molite, molite. Samo molitvom možemo pobijediti zlo i zaštititi sve što sotona želi uništiti u vašim životima. Ja sam vaša majka i volim vas sve jednako i zagovaram za vas pred Bogom. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.”
http://www.medjugorje.hr/hr/medjugorski-fenomen/gospine-poruke/?datum=1994-2-25
Jedan branitelj, nakon što je pročitao poruku, uhvati se desnom rukom za krunicu na vratu i glasno reče suborcima da svi dobro čuju:
“Ako se ova Gospina poruka stvarno obistini, Međugorje će u mom životu zauzeti još uzvišenije mjesto kao znak moje čvrste vjere u Boga!”
Nije se dugo čekalo da se obistini poruka poslana iz Neba. Dvadesetak dana nakon Poruke, potpisivanjem Washingtonskog sporazuma nastaje potpuno primirje, ali ovaj put istinsko primirje i u srcima ljudi. Kao da je neka nadnaravna sila, u svima sudionicima rata, oprala sve one teške ratne misli. Nikom više ne pada na pamet da puca, više se ne dežura na prvoj crti sa puškom u ruci, puška je tamo negdje prislonjena po strani. Dežurni branitelji na prvoj crti, drže ruke u džepovima i promatraju grupice civila i vojske kako nesmetano prelaze magistralu. Te muslimanske skupine ljudi povremeno dolaze na stranu HVOa, vojska im dijeli svoje zalihe hrane. Najviše se raduju cigaretama i kavi, neki svjedoče da se više ne sjećaju kad su zadnji put pili kavu i zapalili cigaretu.
Kraj rata s Muslimanima nije riješio braniteljske brige, nema se razloga za slavlje, opet ih čekaju stara ratišta prema Srbima. Ali ipak, svima je dobro došao kraći predah od rata i opuštanje u obiteljskom okruženju, to im je sjelo kao spasonosna terapija u pravo vrijeme.
Povratak na stolačko ratište
Nakon dvije godine odsutnosti sa stolačkog ratišta, ponovni povratak u braniteljima nevoljko budi davna sjećanja, poput prisilnog bijega u prošlost!
Bijeg završava susretom s traumama, koje se ne mogu izbrisati. Ne može ih izbrisati ni stečeno ratno iskustvo, niti se mogu na bilo koji način zaobići, a da se opet ne proživljava onaj isti osjećaj blizine smrti i stradavanja suboraca od prije dvije godine.
Vozeć se na kamionu ispod cerade, onim istim prašnjavim putem preko Stolova put Drenovca, Ljubuški branitelji okupirani mislima u šutnji podižu i izviruju glave. Svaki se tren na tom dijelu, tu negdje u blizini, treba pojaviti prizor koji su ostavili iza sebe prije dvije godine.
Svima su ostala u sjećanju dva uništena tenka JNA, oni su još tu, na istom mjestu, samo još malo gurnuti u stranu s puta.
Sve to podsjeti na nekakvu uzvratnu ratnu utakmicu sa Srbima, utakmicu na koju ovaj put dolaze na dvoboj spremniji branitelji, s većim ratnim iskustvom i boljim naoružanjem.
Nakon provedenog određenog perioda na starim položajima stolačkog ratišta, zona odgovornosti ljubuških branitelja pomiče se prema jugu Hercegovine, od Golih brda do Popova polja i granice sa Hrvatskom.
Ništa ne može svjedočiti dužini minulog ratnog vremena, prohujalim danima, tjednima i godišnjim dobima, kao što svjedoče svakodnevni prizori davno spaljenih, urušenih kuća.
Iz tih, nekad obiteljskih kuća, više ne dopiru nikakvi mirisi paljevine i truleži.
Kroz te ruševine odavno izrastaju visoke mladice platana, a među golim zidinama, išaranim ćiriličnim grafitima, krošnjate divlje smokve, zakrčile ulazna vrata i prozore, a drača, ljutuni šipci i trnje prekrivaju dvorišta i prilazne puteljke zaseoka.
Sve su to sumorne slike ratišta zadnje godine Domovinskog rata.
Ali ipak, ni jedan se sličan prizor nije mogao izjednačiti sa najjužnijom točkom ratišta, na rubu Popova polja u zaseoku Čavaš.
U Čavašu, gdje je osunčani kamenjar i vječita zavjetrina, nije vrijedio kalendar za godišnja doba. Tamo, već kroz jutro, zmije ispod kamena propuzaju i time najave vruć dan.
U Čavašu je povoljna klima i plodna zemlja oko Popova polja stvarala velike probleme braniteljima. Bila je dovoljna jedna kiša, a nakon što upeče Sunce ispod toplog kamenjara ubrzo izraste busenje vlasaste trave. Potom Sunce osuši zemlju, sprži travu i eto opasnosti od požara.
To je borvište na prvoj crti, u niskoj kući na rubu sela, okruživalo gusto raslinje, zato se nije smjelo ulaziti u rizik od požara. Branitelji su na tom dijelu ratišta sami palili cijeli krug uokolo i tako stvarali široki opožareni pojas i ujedno sami sebi stvarali dodatne poteškoće. Nikada to područje nije napuštao neugodan miris paljevine i teškog dima okolnih trulih panjeva koji su danima tinjali i pritiskali cijelu okolinu. Na tom dijelu vjetrovi nisu često puhali, ali su se, za vrijeme vrućih dana, svako malo, na prašnjavim puteljcima, stvarali vrtlozi i pijavice, koji, kao iz inata, krenu ravno prema boravištu branitelja.
Usput ta vihorina dohvati i onaj opožareni dio i svu tu čađ i prašinu razaspe uokolo po ljudima. Nitko se nije mogao naviknuti na odvratno crnilo od paljevine u Čavašu, sve se to nehotično razvlačilo za čizmama po prostorijama i rukama po zidovima. Tako da se kroz godine, taj dio ratišta, sve više pretvarao u sumornu depresivnu sliku, poput privremeno ugašenog pakla!
Sama činjenica da su ljubuški branitelji upravo na tom dijelu ratišta dočekali kraj Domovinskog rata imali su stotinu i jedan razlog više za veliko Domovinsko slavlje!
(Za portal Bolji Ljubuški tekst i fotografiju ustupio ratni poručnik Krešo Vujević)
Fotografija je nastala 5. lipnja ’92. godine. Mnogima je ostala u lijepom sjećanju jer su na njoj i dvojica svećenika koji su često bili moralna i duhovna potpora braniteljima. Fra Zoran Senjak – u gornjem redu u sredini i fra Franjo Vidović u bijeloj košulji.