Priča „Psihologa duše“ koja vas neće ostaviti ravnodušnima

Vanja Tolj, poznat pod imenom „Psiholog duše“, porijeklom Ljubušak, stručnjak je s međunarodnim iskustvom rada u Hrvatskoj, Njemačkoj i Austriji, gdje je godinama djelovao u području mentalnog zdravlja djece i obitelji. U središtu njegova javnog djelovanja nalazi se knjiga „Tišina me zvala majka“, snažno djelo koje progovara o neplodnosti, društvenim pritiscima i vrijednosti žene izvan nametnutih očekivanja majčinstva. Knjiga je nastala iz susreta s neizgovorenom boli brojnih žena te otvara prostor za osobno preispitivanje i unutarnje osnaživanje. Tolj kroz nju ne nudi gotova rješenja, već potiče iskren dijalog sa sobom. U ovom intervjuu govori o nastanku knjige i porukama koje želi poslati ženama – ali i muškarcima. Osim o knjizi „Tišina me zvala majka“, Vanja Tolj govorio je i o svom profesionalnom putu, radu s djecom s autizmom i ADHD-om, životu i iskustvima u inozemstvu, filozofiji „Psihologa duše“ te planovima za buduće projekte i knjige.

Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Bolji Ljubuški

Kako je započeo Vaš put prema psihologiji i što Vas je osobno najviše oblikovalo u radu s ljudima?

Moj put prema psihologiji započeo je prije više od dvanaest godina, kada sam završio studij i stekao zvanje diplomiranog magistra socijalnog rada u Mostaru. Već tada sam znao da želim raditi izravno s ljudima i biti dio procesa njihova osobnog rasta i osnaživanja. Profesionalni put nastavio sam u Zagrebu, gdje sam položio državni ispit te radio u različitim ustanovama, stječući dragocjeno iskustvo rada u sustavu i razumijevanje kompleksnih životnih situacija s kojima se ljudi suočavaju.

Kroz godine sam kontinuirano ulagao u vlastito obrazovanje i razvoj te sudjelovao na brojnim edukacijama, ne samo u Zagrebu nego diljem Balkana. Smatram da rad s ljudima zahtijeva stalno učenje, preispitivanje i osobni rast. Ta kombinacija teorijskog znanja i praktičnog iskustva oblikovala je moj profesionalni identitet.

Želja za dodatnim produbljivanjem znanja odvela me u Njemačku, gdje sam upisao studij psihologije. Ondje sam se paralelno školovao i radio, stekavši značajne kvalifikacije i međunarodno iskustvo koje je dodatno proširilo moje profesionalne horizonte.

Kada me pitaju kako je moguće raditi s ljudima i nositi se s težinom njihovih priča, uvijek odgovaram da to nije posao za svakoga. Ovaj poziv traži emocionalnu stabilnost, jasne granice i „ispušni ventil“ – način da brinete o sebi kako biste mogli kvalitetno brinuti o drugima. No iznad svega traži istinsku želju za pomaganjem. Ja zaista volim pomagati ljudima. Osjećaj da nekome možete olakšati teret, pomoći mu da pronađe snagu ili novu perspektivu – za mene je to najveća vrijednost ovog posla. Zato svoj rad ne doživljavam samo kao profesiju, nego kao poziv.

Odakle dolazi naziv „Psiholog duše“ i što on za Vas znači u praksi?

Naziv „Psiholog duše“ nije nastao planski, nego vrlo spontano – iz mog osobnog doživljaja ovog poziva. Mi stručnjaci, bilo da smo socijalni radnici, pedagozi, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti ili coach-evi, u svojoj se suštini uvijek bavimo ljudskom dušom. Bavimo se emocijama, traumama, nadama, strahovima, identitetom, smislom – onim najdubljim i najintimnijim dijelovima čovjeka.

Iz tog razumijevanja rodio se naziv „Psiholog duše“. Za mene on nije samo naziv, nego filozofija rada. Duša je ogledalo svega što jesmo i svega što proživljavamo. Kroz dušu prolaze naši odnosi, naše rane, ali i naši potencijali. Kada radim s ljudima, ne bavim se samo simptomom ili problemom – bavim se cjelinom osobe.

Danas mogu reći da je „Psiholog duše“ postao autentičan i prepoznatljiv identitet. To nije generička titula, nego osobni brend koji stoji iza mog imena i mog rada. Ne postoji drugi „Psiholog duše“ – taj naziv nosim ja i on nosi moju profesionalnu priču, iskustvo i pristup. U praksi to znači da svakoj osobi pristupam s dubokim poštovanjem prema njezinoj unutarnjoj stvarnosti. Ne radim površinski. Idem do srži – do onoga što oblikuje čovjeka iznutra. Jer kada dotaknemo i razumijemo dušu, tada započinje prava promjena.

Što Vas je odvelo iz Hercegovine u Njemačku i Austriju i kako Vas je život u Beču profesionalno i osobno promijenio?

Odlazak iz Hercegovine nije bio plan, nego potreba. Prije desetak do petnaest godina, bez obzira na to koje ste zanimanje završili, prostor za profesionalni razvoj bio je iznimno sužen ako niste imali političku ili neku drugu „pozadinu“. Bio sam mlad čovjek koji je iskreno vjerovao da se znanje, trud i rezultati prepoznaju. Smatrao sam da ću u svom gradu moći odraditi stručno osposobljavanje, položiti državni ispit, graditi praksu i napredovati kroz rad.

Međutim, vrata su se zatvarala – ne samo meni, nego i mnogim mojim kolegama. To me duboko pogodilo, ali me istovremeno i ojačalo. Put me najprije odveo u Zagreb, gdje sam bez prepreka pronašao poslodavca i započeo profesionalni razvoj. Radio sam u Centru za socijalnu skrb, na sudu te na dječjoj psihijatriji. U jednoj ustanovi ponuđeno mi je i stalno zaposlenje jer sam se pokazao izuzetno profesionalnim i predanim.

Ipak, tadašnje financijske okolnosti nisu omogućavale stabilan život s ponuđenom plaćom. Vratio sam se u Mostar s uvjerenjem da sada, s položenim državnim ispitom i iskustvom iz Republike Hrvatske, mogu doprinijeti sustavu u vlastitoj sredini. Nažalost, ponovno sam naišao na zatvorena vrata. Čak mi je rečeno da imam „previše škole“. To je bio trenutak dubokog razočaranja, ali i prekretnica.

Njemačka mi je otvorila novi horizont. Ondje sam se školovao, radio, usavršavao se i bio vrednovan prema znanju i radu. Iako sam i tamo prolazio kroz izazove poput priznavanja diploma i staža, zahvaljujući prethodno reguliranom profesionalnom statusu u Hrvatskoj, uspio sam nastaviti svoj put bez zastoja. Njemačka mi je dala profesionalnu širinu, disciplinu i međunarodnu perspektivu.

Život u Beču dodatno me oblikovao – profesionalno i osobno. Beč je grad visoke kulture dijaloga, sustava i standarda. Naučio me preciznosti, odgovornosti i širini pogleda. Danas mogu reći da sam zahvalan i Hrvatskoj i Njemačkoj jer su mi dale priliku da rastem, dokazujem se i budem priznat kroz rad. Odlazak nije bio bijeg – bio je hrabar iskorak prema okruženju u kojem znanje ima vrijednost.

Posebno ste posvećeni radu s djecom s autizmom i ADHD-om — što Vas je privuklo tom području?

Moja profesionalna usmjerenost prema radu s djecom s autizmom i ADHD-om razvila se iz potrebe da razumijem jedno od najosjetljivijih i najizazovnijih područja mentalnog zdravlja djece. U Austriji i Njemačkoj postoji velik broj otvorenih radnih pozicija u tom segmentu, ali i, nažalost, sve veći broj djece s tim dijagnozama.

To me potaknulo da dublje istražim to područje i aktivno se uključim u rad. Radio sam u multidisciplinarnom timu na dječjoj psihijatriji, gdje sam stekao značajno iskustvo i dodatno se educirao za rad s djecom s autizmom i ADHD-om. Taj rad zahtijeva visoku razinu stručnosti, ali i emocionalne stabilnosti.

Mogu s ponosom reći da sam kroz godine postigao konkretne i mjerljive rezultate. No istodobno sam primijetio da sustav često funkcionira šablonski – fokusiran na projekte, procedure i financijske okvire, dok ponekad nedostaje individualne empatije, vremena i istinske posvećenosti djetetu.

Smatram da nismo dovoljno svjesni koliko ta djeca mogu napredovati kada im se pruži prava prilika. Njihovi potencijali su ogromni, ali zahtijevaju strpljenje, strukturu, razumijevanje i kontinuiran rad. Na našim prostorima roditelji se još uvijek često bore sami sa sobom i okolinom, teško prihvaćaju dijagnozu i nerijetko ostaju bez sustavne podrške. A upravo su rana intervencija i prihvaćanje prvi korak prema napretku.

U radu s tom djecom bilo je izazovnih trenutaka, ali i onih koji su me ispunjavali istinskom srećom. Vidjeti dijete koje napravi iskorak, koje razvije novu vještinu, koje vam uzvrati zagrljajem ili osmijehom – to su trenuci koji potvrđuju smisao ovog poziva. Osjetio sam njihovu iskrenost, njihovu toplinu i povjerenje. I upravo tu, u tom odnosu, leži srž mog profesionalnog identiteta – ne raditi po šabloni, nego s punom pažnjom, srcem i vjerom u potencijal svakog djeteta.

Kako je nastala knjiga „Tišina me zvala majka“ i kome je prvenstveno namijenjena?

Knjiga „Tišina me zvala majka“ nastala je iz tišine – ali ne iz slabosti, nego iz one duboke, neizgovorene boli s kojom se mnoge žene svakodnevno suočavaju. Iz razgovora, suza, šutnji u ordinacijama, iz pogleda žena koje se bore s neplodnošću, nerazumijevanjem i društvenim pritiskom.

Prečesto se teret stavlja isključivo na ženu – ona je „kriva“, ona „ne može“, ona „neće“. Ta nepravda bila je snažan motiv za nastanak ove knjige. Ovo nije knjiga koja promovira radikalne stavove niti širi iskrivljenu sliku o odnosima između muškarca i žene. Naprotiv, ona daje glas ženama koje nisu shvaćene. Ženama koje u tišini vode svoje najveće bitke.

„Tišina me zvala majka“ prvenstveno je namijenjena ženama – onima koje se preispituju, koje osjećaju pritisak, koje traže odgovore i unutarnji mir. Na osamdesetak stranica, koje se čitaju u dahu, knjiga je zapravo uvod – snažna introspektivna uvertira u dublji rad na sebi.

Ona potiče ženu da razmisli o sebi, o svom braku, partneru, odnosu s liječnikom, o svom mentalnom i općem zdravlju. Potiče je da se zapita kako doživljava sebe dok drugi možda upiru prstom u nju. Jedna od ključnih poruka knjige jest: čak i ako se ne ostvarite kao majka – vaša vrijednost time nije umanjena.

Naučite živjeti u ljubavi sa sobom. Poštujte sebe. Prihvatite svoj put. Život je lijep – zaista jest – ali tek onda kada ga živimo u skladu sa sobom, a ne prema očekivanjima drugih.

Iako je primarno posvećena ženama, ova knjiga ima snažnu poruku i za muškarce. Ona im može pomoći da bolje razumiju žensko srce, njezine strahove, tišine i potrebe. Može ih naučiti kako pružiti podršku, kako slušati, kako biti oslonac.

„Tišina me zvala majka“ nije samo knjiga – to je poziv na osvještavanje. Poziv na hrabrost. Poziv na rad na sebi. I vjerujem da je to štivo koje svaka žena – i svaki muškarac koji želi razumjeti ženu – treba pročitati.

Može li knjiga zaista „iscjeljivati dušu“ i na koji način čitatelji to mogu osjetiti?

Knjiga sama po sebi nije terapija, ali može biti snažan okidač. Može otvoriti ono što smo godinama potiskivali.

U „Tišina me zvala majka“ čitateljica – i čitatelj – vrlo brzo prepoznaju sebe. Već na prvim stranicama, a posebno na kraju, susreću vlastita pitanja: Zašto se patim? Zašto šutim? Zašto radim protiv sebe? Zašto pristajem na manje nego što zaslužujem?

Ako vas knjiga potakne barem 20 % na iskreno preispitivanje i odluku da počnete raditi na sebi – to je već ogroman pomak. Jer svaka promjena započinje sviješću. A kada jednom krenete putem osobnog rasta, tada više ne stajete.

Tada počinjete slagati svoj život svjesno, odgovorno i s više ljubavi prema sebi. Iscjeljenje ne dolazi preko noći. Ono dolazi kroz hrabrost da pogledamo u sebe bez uljepšavanja.

Ova knjiga ne nudi gotova rješenja, nego prostor. Prostor da zastanete. Da osjetite. Da priznate sebi istinu. A iz te istine rađa se snaga.

Čitatelj to može osjetiti kroz suze koje dođu neočekivano, kroz tišinu koja postane glasna, kroz rečenicu koja pogodi točno ondje gdje najviše boli. I upravo u tom trenutku počinje proces – proces povratka sebi.

Ako vas potakne da krenete prema verziji sebe o kojoj sanjate, onda je ispunila svoju svrhu. Jer cilj nije samo pročitati knjigu. Cilj je probuditi sebe.

Postoji li trenutak u Vašem životu kada Vas je tišina doslovno „pozvala“ na promjenu?

Itekako postoji. I vjerujem da svatko od nas u životu ima barem jedan takav trenutak – trenutak kada tišina postane glasnija od svega.

Postoji ona tišina s kojom liježemo i budimo se. Tišina koju nosimo u sebi dok se izvana smiješimo. Tišina koja polako razara iznutra jer u njoj ostaju neizgovorene riječi, potisnute emocije, strahovi i razočaranja.

Takva tišina mene je pozvala na promjenu. Shvatio sam da tišina nije mir ako u sebi nosi bol. Nije snaga ako je rezultat straha. Nije dostojanstvo ako je posljedica odustajanja od sebe.

U jednom trenutku morao sam sebi priznati da ne želim živjeti u mraku neizgovorenog. Da nisam zaslužio – niti ja niti bilo tko drugi – život provesti u unutarnjem pritisku, u šutnji koja guši.

Taj susret s vlastitom tišinom bio je prekretnica. Natjerao me da postavim pitanja, da donesem odluke, da izađem iz okvira koji su me sputavali. Promjena ne dolazi kada je sve idealno. Dolazi kada više ne možete podnijeti ostati isti.

Danas na tišinu gledam drugačije. Ona može biti prostor mira, ali samo ako smo prethodno imali hrabrosti suočiti se s onim što smo u njoj skrivali.

Jer nismo rođeni da živimo u mraku. Rođeni smo da živimo svjesno, slobodno i u skladu sa sobom. A ponekad nas upravo tišina – koliko god bolna bila – pozove da konačno počnemo živjeti.

Kažete da ne vodite ljude prema savršenstvu, već prema stvarnosti — što to konkretno znači?

Kada kažem da ne vodim ljude prema savršenstvu, nego prema stvarnosti, mislim na to da je savršenstvo često iluzija koja nas udaljava od života, od nas samih i od istine o tome kako se zaista osjećamo.

Ljudi su često opterećeni idejom da moraju biti savršeni partneri, savršeni roditelji, savršeni zaposlenici ili savršene verzije sebe. Međutim, savršenstvo ne postoji – postoji samo autentičan i zdrav život u skladu s vlastitim mogućnostima, emocijama i granicama.

Vrlo često volim koristiti primjer iz aviona – ako dođe do opasnosti, prvo stavljate masku sebi, pa tek onda djetetu. To nije egoizam, nego odgovornost. Jer ako vi ostanete bez zraka, ne možete pomoći nikome drugome.

Isti princip vrijedi i u životu. Mi često pogrešno gradimo hijerarhiju prioriteta, gdje prvo dolaze partner, dijete ili roditelji, a tek na kraju mi sami. Ja uvijek okrenem tu piramidu.

Na vrhu piramide trebate biti vi. Kada budete emocionalno stabilni, zdravi i svjesni svojih potreba, tek tada možete kvalitetno brinuti o drugima. Ako zanemarite sebe, s vremenom se praznite, gubite snagu i počinjete živjeti život koji nije vaš.

Poruka koju želim poslati jednostavna je, ali snažna – briga o sebi nije sebičnost. To je temelj svakog zdravog odnosa, svake obitelji i svakog životnog uspjeha. Jer ako vama nije dobro, onda se sve ostalo polako počinje urušavati.

Zato uvijek kažem: počnite od sebe, jer vaš život zaslužuje da budete na prvom mjestu.

Planirate li nove knjige ili projekte koji će dodatno produbiti ovaj put?

Naravno da pripremam nove projekte, knjige i aktivnosti koje će dodatno produbiti ovaj put. U životu se ne vodim stavom da „ako planiraš, Bog se smije“, nego vjerujem da je važno sanjati, stvarati i istodobno ostati dovoljno fleksibilan da prihvatimo put koji se pred nama otvara.

Već se radi na drugoj knjizi, koja će biti znatno opsežnija i dublja – oko 200 do 300 stranica – i koja ima potencijal snažno utjecati na način na koji ljudi promatraju sebe, svoje odnose i vlastiti život.

Moj pristup uvijek je bio holistički. Nikada se ne bavim samo jednim segmentom čovjeka, nego gledam širu sliku – obitelj, partnera, roditelje i cijeli sustav koji oblikuje pojedinca, jer problem rijetko postoji izolirano.

Posebno me raduje ono što pripremam za Mostar. Planiram pokrenuti nešto što u ovom trenutku u gradu još ne postoji, a prvenstveno će biti usmjereno prema roditeljima i obiteljima kojima je podrška najpotrebnija. Ne želim otkrivati detalje prije vremena jer je važno da projekt doživi punu realizaciju i kvalitetu koju zaslužuje.

Od 2026. godine, osobito od proljeća i ljeta, planiram intenzivirati svoje aktivnosti kroz knjige, seminare, radionice i nove projekte. Ono što mogu obećati jest da će to biti nešto drugačije, nešto snažno i nešto što će ostaviti trajan trag.

Vjerujem da će ljudi prepoznati vrijednost svega što dolazi i da će podrška biti velika, jer sve što radim vođeno je željom da pomognem ljudima i doprinesem zajednici.