Zdenko Herceg piše knjigu o sinu Toniju: Iznad svega – bio je čovjek tihe uvjerenosti

Ugledni znanstvenik iz Ljubuškog za Večernji govori o životu u Francuskoj, posjetima rodnom kraju i obiteljskoj tragediji
Član sam lokalnog slikarskog kluba, izlažem, a u rodne krajeve dođem kad god mogu. To nije samo zemljopis, to je identitet

U svom skromnom djetinjstvu i mladosti Zdenko Herceg nije ni sanjao da će postati svjetski poznati znanstvenik. Razgovarali smo s njim o životnom putu na kojem mu je priznanje uručio i japanski princ, ali na kojem ga je pogodila i najteža tragedija koja se čovjeku može dogoditi, gubitak sina.

Što ste otkrili u najnovijim studijama o dječjem raku i tumorima odraslih?

Dva su mi nalaza osobito važna jer mijenjaju način na koji razmišljamo o raku, i u djece i u odraslih.

Prvo, u dječjoj leukemiji i nekim drugim malignim bolestima sve jasnije vidimo da se prvi biološki koraci prema bolesti mogu dogoditi vrlo rano, ponekad već u najranijem životu, pa čak i prije nego što se pojave ikakvi simptomi.

Zato često kažem da se mi u tim istraživanjima na neki način “vraćamo u prošlost”, pokušavamo rekonstruirati događaje koji su se zbili godinama prije dijagnoze i pronaći najranije ishodište bolesti. To bitno mijenja perspektivu, jer pokazuje da rak ne počinje nužno onoga trenutka kad ga otkrijemo, nego puno ranije, na molekularnoj razini.

Drugo važno otkriće odnosi se na tumore odraslih. Sve više dokaza pokazuje da su geni koji reguliraju epigenom, ti biološki “dirigenti” koji upravljaju aktivnošću drugih gena, često oštećeni u velikom broju tumora i da u mnogim slučajevima djeluju kao ključni pokretači tumorigeneze. Upravo tu dolazi do izražaja jedna od velikih prednosti epigenetike: za razliku od klasičnih genskih mutacija, dio epigenetskih promjena je potencijalno reverzibilan.

To, naravno, ne znači da postoji čudotvorni lijek protiv raka, ali znači da imamo konkretnu i biološki smislenu metu, i za razvoj novih terapija i, možda još važnije, za ranu intervenciju i prevenciju, prije nego što bolest uopće postane klinički vidljiva.

Dakle, rak često ne počinje u trenutku dijagnoze, nego godinama ranije, i upravo nam epigenetika prvi put omogućuje da zavirimo u to skriveno razdoblje i tamo interveniramo.

Kako je tekao vaš put do Lyona?

Početak, naravno, nije bio lagan. Selidba, prilagodba novoj zemlji i jeziku, duga radna vremena i svakodnevne obiteljske obveze stvarali su stalnu napetost. U takvim okolnostima vrlo brzo shvatite da znanstvena karijera nikada nije samo osobna priča. Bez podrške obitelji, ona jednostavno nije moguća.

Zato sam duboko zahvalan svojim roditeljima, učiteljima i profesorima koji su, svatko u svojoj fazi, odigrali presudnu ulogu u mom osobnom i profesionalnom oblikovanju. Njihova vjera u znanje, rad i odgovornost bila je temelj na kojem sam gradio sve što je slijedilo. Posebna i najdublja zahvalnost, međutim, pripada mojoj obitelji, supruzi Slavici i mojim sinovima. Bez njihove bezuvjetne podrške, ljubavi i strpljenja sa znanstvenikom bez radnog vremena, nijedno od ovih postignuća ne bi bilo moguće. Oni su moja tiha snaga i oslonac, osobito u razdobljima neizvjesnosti i velikog pritiska.

Pišem knjigu o svom sinu Toniju. I to nije knjiga koja nastaje iz ambicije, nego iz duboke unutarnje potrebe, potrebe oca koji ne može dopustiti da gubitak voljenog sina utone u tišinu, iskrivljavanje ili zaborav. Istodobno, to je i nemoguć zadatak, jer nijedne riječi ne mogu u potpunosti obuhvatiti svjetlost, dubinu i hrabrost njegova života

Ono što nas je nosilo bila je svjesna odluka da ostanemo pozitivni, da u izazovu vidimo priliku, a ne prijetnju. Život u Francuskoj bio je i veliki privilegij: upoznati bogatu francusku kulturu i povijesnu baštinu, umjetnost, gastronomiju i iznimnu prirodnu raznolikost, od Provanse do Atlantske obale. To je iskustvo koje vas obogaćuje i profesionalno i ljudski. S vremenom smo stekli i velik krug francuskih prijatelja i suradnika, ljudi s kojima dijelimo vrijednosti, znanstvene projekte i svakodnevni život. Mnogi od njih danas su i mostovi između Hrvatske i Francuske, u znanosti, kulturi i osobnim odnosima. Upravo kroz te veze shvatite koliko su predrasude često udaljene od stvarnosti.

S vremenom je Francuska postala više od radnog mjesta. Postala je prostor u kojem su se profesionalni izazovi i obiteljski život, uz puno truda i odricanja, postupno složili u jednu cjelinu. A kad se to dogodi, znate da ste pustili korijen.

Kako biste ocijenili položaj znanosti u Hrvatskoj u odnosu na Francusku?

Francuska ima sustav: stabilniju infrastrukturu, više mogućnosti i predvidljivije financiranje. Hrvatska ima vrhunske ljude, ali često slabiji okvir. Meni je posebno ostala urezana epizoda: nakon postdoktorskog, htio sam se ozbiljno vratiti i skrasiti u Hrvatskoj. Pokucao sam na nekoliko vrata, i nisam dobio pozitivan odgovor.

Čak mi je jedna odgovorna osoba rekla: “Imamo dovoljno visoko obrazovanih, bolje ostani vani.” To me pogodilo i na neki način me “osudilo” da uspijem vani. Ali nisam rušio mostove. Upravo suprotno: možda baš s ove pozicije mogu više pomoći kroz suradnju s hrvatskim znanstvenicima, pogotovo u izobrazbi mladih znanstvenika, i trudim se.

Osim rada u laboratoriju, kakav društveni život vodite?

Moj “ventil” su kuhanje, prijatelji i umjetnost. U laboratoriju imate protokole, ali i kreativnost; u kuhinji je isto. Volim reći: laboratorij je jedna vrsta kuhinje, a kuhinja može postati mali laboratorij, samo što se rezultat u kuhinji može podijeliti za stolom.

Imate i nekih umjetničkih sklonosti?

Da, slikanje mi je stara ljubav. Član sam lokalnog slikarskog kluba, izlažem, i posljednjih godina sve više pokušavam pomiriti znanost i umjetnost, ponekad doslovno, koristeći sliku da ispričam znanstvenu priču. Znanost i umjetnost su mi kao dvije sestre: jedna traži istinu, druga traži ljepotu i smisao. A čovjeku trebaju obje.

Koliko često posjećujete Hrvatsku i rodni Ljubuški?

Koliko god mogu. To nije samo zemljopis, to je identitet. Otkad živimo u inozemstvu, trudili smo se dolaziti u Hrvatsku i Hercegovinu redovito, barem jednom godišnje, jer smo osjećali da je izuzetno važno održati živu vezu s roditeljima, obitelji, širim krugom rodbine i prijatelja, ali i s prostorom iz kojeg dolazimo. Za nas to nikada nije bilo puko “ljetovanje”, nego svjesna odluka da se veza s korijenima ne prekine. Kod kuće smo uvijek njegovali hrvatski jezik, običaje i osjećaj pripadnosti. Smatrali smo važnim da djeca znaju odakle dolaze, da razumiju obiteljsku povijest, da prepoznaju krajolik, jezik i mentalitet u kojem su ukorijenjeni.

Uskoro izlazi vaša knjiga o najtežoj obiteljskoj tragediji, gubitku sina koji je u svibnju poginuo u Ukrajini spašavajući vojnike kojima je bio nadređeni…

Da. To je knjiga o mom sinu Toniju. I to nije knjiga koja nastaje iz ambicije, nego iz duboke unutarnje potrebe, potrebe oca koji ne može dopustiti da gubitak voljenog sina utone u tišinu, iskrivljavanje ili zaborav. Istodobno, to je i nemoguć zadatak, jer nijedne riječi ne mogu u potpunosti obuhvatiti svjetlost, dubinu i hrabrost njegova života niti bol i ponos koji prate njegovu odsutnost.

To je osobna knjiga, ali i svjedočanstvo vremena. Pišem je kao otac koji je izgubio sina, ali i kao netko tko osjeća odgovornost da se istina sačuva s dostojanstvom. Toni je bio moj sin, jedan od trojice, i čovjek kakvim je postao i dalje me zadivljuje. Rođen u Velikoj Britaniji, odrastao diljem Europe, ukorijenjen u Hrvatskoj i formiran u Francuskoj, bio je mnogo toga: vojnik, časnik, brat, prijatelj, instruktor. Iznad svega, bio je čovjek tihe uvjerenosti.

Vjerovao je da sloboda, ljudsko dostojanstvo i solidarnost nisu apstraktne ideje, nego vrijednosti koje se žive svakodnevno, i za koje se, ako treba, plaća najviša cijena. Toni je dao život štiteći ranjene suborce. Umro je onako kako je i živio: predvodeći primjerom, bez oklijevanja, stavljajući živote drugih ispred vlastitog. Svjedočanstva njegovih suboraca potvrdila su plemenitost tog posljednjeg čina. Za njih, a i za nas, Toni nije samo poginuli vojnik: on je postao simbol hrabrosti, nesebičnosti i vjernosti vlastitim uvjerenjima pred licem tame. Knjiga prati njegov put od djetinjstva do posljednjih dana, ali i pokušava pokazati nešto šire: da ljudska hrabrost, dobrota i moralna jasnoća još uvijek postoje, i da ostavljaju trag, čak i onda kad se čini da ih svijet više ne primjećuje. Pišem je kako bi ostao glas, lice i put jednog mladića koji je živio dosljedno onome u što je vjerovao i kako bi njegovo svjetlo ostalo vidljivo i onima koji ga nikada nisu upoznali.

Romana Kovačević Barišić | Večernji list BiH