Iz pera učiteljice Gabrijele Dugandžić: Kad ocjena postane glasnija od djeteta…

U vremenu kada se uspjeh djece često mjeri brojkama, vrijedi zastati i zapitati se što se krije iza svake ocjene. Ovaj tekst donosi iskreno promišljanje o učiteljskom pozivu, odrastanju, očekivanjima i onome što je u obrazovanju zaista najvažnije – djetetu.

Piše: Gabrijela Dugandžić / gabeekutak.blogger.ba

Uvijek kažem da moji tekstovi ne nastaju slučajno. Nastaju onda kada se u meni probude neki procesi. Kada me određena situacija potakne na razmišljanje, kada se emocije i misli počnu slagati u pitanja na koja nemam uvijek odgovore. Tada pišem. Ne zato što mislim da imam nešto važno za reći, nego zato što pisanjem pokušavam razumjeti samu sebe.

Ovih dana, kako se bliži kraj školske godine, često razmišljam o učiteljskom pozivu. U njega sam ušla pomalo naivno, promatrajući sve kroz ružičaste naočale mladosti i idealizma. Vjerovala sam da su ljubav prema djeci, predanost radu i dobra namjera sasvim dovoljni da čovjek bude dobar učitelj. Vjerovala sam da će trud uvijek biti prepoznat, da će se iza svake odluke tražiti njezina svrha i da ćemo svi, bez obzira na različite uloge, uvijek imati isti cilj, a to je dobrobit djeteta. Danas znam da život rijetko bude tako jednostavan. Tek kada sam napustila fakultetske klupe, naučila sam da je učiteljski poziv puno više od samog poučavanja. To je neprestano balansiranje između očekivanja, odgovornosti, emocija i odnosa. To je svakodnevno donošenje odluka za koje nikad ne možeš biti potpuno siguran da su savršene.

Možda zato učitelji toliko često preispituju sami sebe…

Jesam li mogla bolje? Jesam li mogla drugačije? Jesam li nekome trebala posvetiti više vremena? Jesam li nešto propustila vidjeti? To nisu pitanja koja nam uvijek postavljaju drugi. Često su to pitanja koja sami sebi postavljamo kada ostanemo nasamo sa svojim mislima. Posebno na kraju školske godine. U vrijeme kada se mjeseci rada, truda, napretka, padova i uspjeha često sažmu u jednu brojku.

A ja, možda više nego ocjene, pamtim neke druge stvari. Pamtim učenika koji je napokon skupio hrabrost javiti se za riječ. Pamtim dijete koje je naučilo vjerovati u sebe. Pamtim suze koje su se pretvorile u osmijeh nakon uspješno odrađenog zadatka. Pamtim male korake koje drugi možda nisu ni primijetili. I zato me ponekad rastuži kada se kraj jedne godine svede isključivo na pitanje ocjene. Ne zato što ocjene nisu važne. Dakako da imaju svoju svrhu i svoje značenje. Ali, nijedna ocjena ne može u potpunosti opisati jedno dijete. Ne može izmjeriti njegovu dobrotu, upornost, hrabrost, napredak ni sve one male pobjede koje su se događale tijekom godine.

Možda je problem u tome što nisam do kraja odrasla. Dok svi oko mene traže brojke, postotke, prosjeke i konačne rezultate, ja još uvijek tražim osmijehe, napredak, iskru u očima i male pobjede koje se ne mogu izmjeriti.

Možda su se moje ružičaste naočale s početka fakulteta pomalo zamaglile. Ne zato što sam prestala vjerovati u ljepotu ovoga poziva. Nego zato što ga danas gledam stvarnije. Vidim njegove izazove, njegove terete i odgovornost koju nosi. Vidim koliko učitelj ponekad daje više nego što se može vidjeti izvana. Ali, jednako tako vidim i ono zbog čega svakog dana ponovno biram ovaj poziv. Dječje osmijehe, njihova pitanja, njihovu znatiželju, zagrljaje na hodniku, crteže ostavljene na stolu, pogled učenika koji je upravo shvatio nešto što mu je jučer bilo nemoguće.

I možda je upravo to ono što me, unatoč svim preispitivanjima i dalje vraća na isto mjesto. Jer, na kraju školske godine, nakon svih ocjena, izvješća i zaključivanja, ostaje jedno pitanje koje mi se čini važnijim od svih ostalih: Jesmo li pomogli djetetu da naraste? Ako jesmo, onda smo učinili nešto vrijedno.

A to se ne može uvijek izraziti brojkom…