Hrgovićevu snagu nije slomio ni Itauma: Priča o “genima kamenim” i korijenima iz BiH

Nakon što je Filip Hrgović postao svjetski prvak, ponovno se počelo govoriti o njegovoj snazi, izdržljivosti i njegovim “genima kamenim”. Hrgović je rođen u Zagrebu, ali obiteljski korijeni vode i prema Bosni i Hercegovini.

Njegov otac Pero rođen je 1955. godine u Livnu, gdje je i odrastao prije nego što se s obitelji preselio u Zagreb. Filipova majka Iva je Zagrepčanka podrijetlom iz Dervente.

Ta obiteljska priča važna je i zbog posebnog odnosa koji je Filip imao s ocem. Pero Hrgović bio je inženjer prometa i radio je u Hrvatskim autocestama, ali je za Filipa prije svega bio čovjek koji ga je pratio kroz gotovo cijelu sportsku karijeru.

Filip je više puta govorio da obitelj nije živjela raskošno, ali da mu roditelji nisu ostavili kuću, automobil ili firmu, nego nešto što smatra mnogo važnijim – životni stav, upornost, snagu i ponos na obitelj.

Otac mu je s vremenom postao jedan od najvećih oslonaca u karijeri. Gledao je gotovo svaki Filipov meč, dočekivao ga u zračnoj luci nakon velikih pobjeda i pratio njegov put od mladog boksača iz Sesveta do samog vrha svjetskog boksa, piše Teleskop.hr.

Pero Hrgović preminuo je u travnju 2022. godine, u 67. godini, nakon duge i teške bolesti. Filip je njegovu smrt vrlo teško podnio. U tom razdoblju prolazio je kroz jednu od emocionalno najtežih faza karijere, a kasnije je neke od svojih najvažnijih pobjeda posvećivao upravo ocu.

Zato nije slučajno što je i nakon osvajanja svjetskog naslova ponovno govorio o njemu. Rekao je da na pokojnog oca misli svaki dan i da mu posvećuje pobjedu.

U trenutku kada je stigao do najvećeg uspjeha karijere, Hrgović se tako ponovno vratio svojim korijenima i obitelji. Rođen je u Zagrebu, ali dio njegove obiteljske priče vodi preko Livna i Dervente. A upravo je otac iz Livna bio jedna od najvažnijih osoba na njegovu putu do svjetskog vrha.

Filip Hrgović do svjetskog naslova nije došao samo tehnikom i iskustvom, nego nečim što se puno teže trenira: nevjerojatnom sposobnošću da izdrži udarce, pritisak i trenutke u kojima bi se mnogi drugi već raspali.

Protiv Mosesa Itaume dugo je izgledalo kao da je na rubu. Primao je teške udarce, gubio runde i bio pod stalnim pritiskom mlađeg i eksplozivnijeg protivnika. Ali Hrgović nije pao. Nije se mentalno raspao, nije izgubio vjeru u preokret i, što je možda najimpresivnije, uspio je zadržati dovoljno snage za trenutak kada se borba počela lomiti.

U takvim mečevima vidi se ono što se ne može izmjeriti samo statistikom. Hrgović je pokazao gotovo nevjerojatnu fizičku izdržljivost i otpornost na udarce. Kao da je građen od kamena. Udaraš ga, pritišćeš, pokušavaš ga slomiti, a on i dalje stoji.

Upravo je to na kraju presudilo. Itauma je trošio energiju pokušavajući završiti borbu, dok je Hrgović preživljavao najteže trenutke i čekao da se odnos snaga promijeni. Kad je osjetio da protivnik usporava, krenuo je naprijed.

Možda je upravo zato njegova pobjeda toliko impresivna. Nije to bila večer u kojoj je sve išlo po planu. Naprotiv, dugo je izgledalo kao da će izgubiti. Ali pokazao je ono što imaju samo rijetki teškaši : sposobnost da prođu kroz oluju, ostanu na nogama i onda, kad se otvori jedna prilika, potpuno preokrenu borbu.

Hrgović je te večeri doista izgledao kao čovjek od kamena.