Iz rukometne prošlosti: Priča o ljubuškim rukometašicama koja zaslužuje biti ispričana

Zbog nepostajanja redovitog ligaškog natjecanja bosanskohercegovačkih rukometašica, od 1959. godine su se počeli pod pokroviteljstvom CK Narodne omladine BiH organizirati prvomajski turniri gradskih rukometnih ženskih reprezentacija. Kako nije bilo organiziranih ligaških natjecanja na republičkoj razini za rukometašice, ti prvomajski turniri su čak smatrani za neslužbena republička prvenstva.

Prvi takav turnir organiziran i održan u Travniku, 2. i 3. svibnja 1959. godine, najvjerojatnije na otvorenom igralištu tadašnje vojarne JNA, pokazao se kao najmasovnije natjecanje ženskih rukometnih ekipa u Bosni i Hercegovini do tada. Već i sama ta činjenica dostatno pokazuje njegov značaj za razvoj ženskog rukometa u BiH, a s pozicije ljubuških rukometašica on je značajan i zbog toga što je to bio njihov „prvi izlazak u svijet“ i na veliku scenu. Na dvodnevnom turniru je sudjelovalo ukupno 16 ekipa, iako ih je prvotno bilo 14 prijavljenih. Neki gradovi su imali po dvije prijavljene selekcije (Sarajevo I i Sarajevo II, Travnik I i Travnik II, Tuzla I i Tuzla II, te Bihać I i Bihać II), njih ukupno osam, dok su preostalih osam bili sastavi iz Banja Luke, Doboja, Dervente, Prijedora i Goražda, kao i iz tri hercegovačka grada Mostara, Čapljine i Ljubuškog.

Zanimljivo je kako je na kraju prvog natjecateljskog dana gledateljima prikazan film o Prvom svjetskom prvenstvu za rukometašice koje je dvije godine ranije (1957.) organizirano u tadašnjoj Jugoslaviji. Natjecateljke je prvog dana turnira dočekalo hladno, kišovito vrijeme, što je učinilo zemljeni teren na kome se igralo blatnjavim, a prikazane utakmice ne osobito kvalitetnim. S poboljšanjem vremenskih uvjeta drugi dan turnira je protekao u znatno kvalitetnijem  i puno boljem rukometu.

Sveukupno, u ukupno odigranih 26 utakmica, uz primjerenu organizaciju i sa ukupno preko 200 aktivnih sudionika turnira (rukometašica i vodstva ekipa), prikazan je dobar, zadovoljavajuće solidan rukomet, a na kraju su trijumfirale rukometašice okupljene u sastav Sarajevo I. U finalnoj utakmici odigranoj po novinskom izvješću u listu „Oslobođenje“ pred čak 1500 gledatelja, one su rezulatom 6:5 pobijedile domaći sastav Travnik I.

Sarajke su tako postale prve pobjednice ovog turnira koji će se igrati još tri sljedeće godine (Prijedor, Zenica i ponovno Travnik) i tako dobiti epitet tradicionalni. A na sva tri turnira koji će uslijediti poslije ovog prvog, Ljubušanke će ostvariti fenomenalan rezultat osvojivši tri puta vicešampionski tron i pokazavši na taj način svoj izniman potencijal i kvalitetu.

Ljubušanke su na turniru, pod vodstvom trenera Ivice Bote postigle skor 2-2, uz razliku postignutih i primljenih pogodaka 14:10. U prvom susretu su nadvisile ekipu Bihaća I rezultatom 3:0, a potom bile poražene od Travnika II rezultatom 2:1. U razigravanju za plasman od petog do osmog mjesta, naše rukometašice su prvo pobijedile susjede iz Čapljine iznimno visokim rezultatom 10:2. Na kraju u borbi za peto mjesto bile su poražene od Doboja rezultatom 6:0, osvojivši na kraju odlično šesto mjesto. Za prvi nastup na ovakvom natjecanju više nego dobro, a to će pokazati i njihovi nastupi na tri sljedeća izdanja prvomajskih turnira.

Zanimljivo je kako su Ljubušanke bile nauspješnije od tri hercegovačka predstavnika na ovoj smotri najboljih ženskih rukometnih sastava u BiH. Čapljinke su imale konačni skor 1:3 i osvojeno osmo mjesto na turniru, dok su Mostarke imale još lošiji skor (0:3). Još zanimljiviji je bio osvrt dopisnika sarajevskog dnevnog lista „Oslobođenje“ iz Travnika Josipa Babića (15. 5. 1959.), koji je nekoliko dana po završetku turnira napisao kako se sudionici natjecanja mogu podijeliti u tri kvalitetna razreda.

U prvi, najbolji kvalitetni razred idu finalisti (Sarajevo I i Travnik I), što, za autora članka, nije bilo nikakvo iznenađenje s obzirom na njihovu evidentnu i već pokazanu kvalitetu. U drugi kvalitetni razred, on je uvrstio ekipe poredane od trećeg do desetog mjesta u konačnom poretku (Tuzla I, Travnik II, Doboj, Ljubuški, Derventa, Čapljina, Sarajevo II i Prijedor). Iako ih je ocijenio „ kao iznenađenje“, čini mu se kako je „karakteristika ovih ekipa velika borbenost i neiskustvo, dok veći broj njihovih rukometašica zaslužuje da već danas brani boje republičke reprezentacije“. Naravno, preostalih šest ekipa su svrstane u treći, najlošiji kvalitetni razred (Bihać I, Tuzla II, Banja Luka,  Mostar, Bihać II i Goražde).

I osvrt na turnir u Travniku objavljen iz pera Ćamila Krehića u mostarskoj „Slobodi“ od 28. 5. 1959. godine i pod naslovom „Bez dovoljno razumjevanja“, referira se na rezultate koje su naše rukometašice ostvarile u Travniku, a posebno se ističe činjenica „kako su osvojile šesto mjesto i na taj način se plasirale ispred ostalih ekipa iz Hercegovine“. Zaključak je kako „mlade Ljubušanke, predvođene virtuoznom Sonjom Šimunović, i dalje poboljšavaju svoju formu. Poslije turnira u Travniku ekipa igra sve bolje. Naročito su napredovale naistaknutije igračice – Šimunović, Kadragić, Sušac, Mikulić“.

Prijedor – 1960.

Grad domaćin drugog prvomajskog turnira gradskih rukometnih reprezentacija najboljih  bosanskohercegovačkih rukometašica bio je Prijedor. Kao i na prvom turniru u Travniku, ponovno se okupilo 16 sudionika i ponovno je pokrovitelj bio CK Narodne omladine BiH. Također, ponovno vremenske prilike nisu bile naklonjene rukometašicama, opet je bilo kišovito vrijeme, a teren blatnjav i težak za igranje.

Tek su se termini igranja dvodnevnog turnira malo pomaknuli i bili su 1. i 2. svibnja 1960. godine. U novinskoj najavi turnira on se već naziva „tradicionalnim“, makar je bio tek drugi po redu. Loše, kišovito vrijeme onemogućilo je odigravanje svih predviđenih utakmica prvog dana, pa je dobar dio njih prebačen na drugi dan turnira. Neke su ekipe tako morale igrati i po četiri utakmice toga drugog, završnog dana.

Svejedno to nije niti malo umanjilo ukupnu vrijednost i kvalitetu turnira, što po riječima novinskog izvještača pokazuje „nagli napredak ženskog bih rukometa, a ovo naročito važi za ekipe iz Ljubuškog, Zenice i Travnika II, dok su neočekivano podbacile rukometašice iz Sarajeva, te oslabljena ekipa Tuzle. Revija najboljih rukometašica Bosne i Hercegovine potvrdila je da masovnost u ovoj grani sporta mora da urodi plodom“ („Oslobođenje“, 6. 5. 1960.).

U polufinalnim susretima turnira, naše rukometašice su bile uvjerljivo bolje od Sarajeva (11 : 7), dok su u drugom polufinalnom meču igračice Travnika I slavile protiv Zenice rezultatom 3:1. Ipak, nauzbudljiviji utakmica prijedorskog turnira bila je ona posljednja, finalna. U njoj su se sastale po općoj ocjeni dvije najkvalitetnije ekipe, Travnika I i Ljubuškog. Konačni rezultat bio je minimalno u korist Travničanki (6 :5), no on zapravo ništa ne govori o neizvjesnosti i uzbudljivosti utakmice.

Možda čak i o „neopravdano oduzetom prvom mjestu na turniru u Prijedoru“, kako pod naslovom „Dok futbal stagnira – jača mali rukomet“, piše već spomenuti Ć. Krehić u „Slobodi“ od 23. 6. 1960. godine. Krehić dalje nastavlja kako su „ u finalnom susretu sa ekipom Travnik I Ljubušanke vodile sa 3 : 0 , ali nakon isključenja najboljih igračica izgubile su suret 5:6. Ipak, nije to neuspjeh“.

Naravno da nije! Pogotovo kada se u osvrtu na turnir za najbolje igračice natjecanja, uz Travničanku Prijić, Zeničanke Dujmović i vratarku Vojvodić, te Jusetić iz Doboja uvrštavaju i naše igračice Sonja Šimunović i Olgica Mikulić.

Zenica – 1961.

Kao i godinu ranije, u Prijedoru, treći prvomajski turnir gradskih ženskih rukometnih reprezentacija odigran je u prva dva dana mjeseca svibnja, 1. 2. 5. 1961. godine u Zenici. Pokrovitelj je kao i na prva dva turnira ovog tipa bio CK Narodne omladine BiH, a organizator Rukometni savez BiH. Inače, organizacija turnira je ponovno bila primjerena, no ovaj puta je već bilo manje sudionika nego na prva dva izdanja turnira, samo 12, što je predstavljalo u odnosu na prethodnih 16 sudionika ipak značajno smanjenje.

Sudionici su bili podijeljeni u tri skupine po četiri ekipe, a dvodnevni turnir se igrao na uobičajen način. Prvi dan su se igrale utakmice prednatjecanja, odnosno utakmice u skupinama, a drugi dan su se igrale utakmice završnice turnira. Ljubušanke su s tri pobjede u prvoj skupini bile uspješnije od sastava Sarajeva, Ljubije i domaćina Zenice II, pa su se kao pobjednice skupine plasirale u završno razigravanje.

Tamo su im se priključile dvije travničke ekipe, Travnik I (bolji od Visokog, Goražda i Bosanskog Novog) i Travnik II (bolji od Zenice I, Mostara i Drvara). Igralo se međusobno svatko sa svakim. U tom razigravanju sa dva travnička sastava, naše djevojke su pobijedile sastav Travnika II rezultatom 10:3, a potom je i Travnik I bio uspješniji od sugrađanki rezultatom 12:6. Odluka o prvaku je pala u susretu Ljubušanki i Travnika I. Za nijansu uspješnije bile su Travničanke, koje su nakon produžetaka slavile konačnim rezultatom 5:4.

Travnik – 1962.

Uvertira četvrtog prvomajskog turnira gradskih ženskih rukometnih reprezentacija bila je jako zanimljiva. O njoj više doznajemo iz članka A. Hadžalića u mostarskoj „Slobodi“ od 1. 5. 1962. godine, neutralnog naslova „Sportske igre – mamac za mlade“, ali puno znakovitijeg nadnaslova „Sportska panorama Ljubuškog“. U njemu saznajemo kako je organizacija ovog tradicionalnog natjecanja bila ponuđena Ljubuškom, „ali u nedostaku sredstava morali su je odbiti. Tako će se ponovno putovati u Travnik, ovoga puta sa željom da konačno donesu u svoje mjesto pobjednički trofej“.

Kako, iz navedenih razloga, Ljubuški nije mogao prihvatiti organizaciju republičkog turnira (vjerojatni razlozi za takvo što, uz nedostatak financijskih sredstava, leže i u nepostajanju kvalitetnog igrališta, zatim u upitnosti smještaja za sudionike turnira, te najvjerojatnije i u nepostojanju kvalitetnog tima za organizaciju takvog zahtjevnog projekta), Rukometni savez BiH je organizaciju ponovno povjerio gradu Travniku.

Međutim, i sama ponuda za organizaciju ovakvog turnira bila je na neki način potvrda kvalitete ljubuškog ženskog rukometa iskazanog na prethodnim prvomajskim turnirima. Pogotovo stoga što se to natjecanje u nedostatku redovitog ligaškog natjecanja za rukometašice na razini BiH, već i neslužbeno počelo tretirati kao „republičko rukometno prvenstvo za žene“. Potvrda istog se nalazi i u članku (potpisanom inicijalima I. S.) objavljenom 10. 5. 1962. godine u „Slobodi“ pod naslovom „Sjenka na turniru“.

Iz njega saznajemo kako je turnir okupio ukupno 14 sudionika, te da su Ljubušanke na njegovom kraju, kao i dvije prethodne godine, završile na drugom mjestu. Ovaj puta iza Banjalučanki, a ispred domaćeg sastava Travnika I. Ali ni ovaj puta nije moglo „proći bez drame“, jer su se Travničanke žalile na utakmicu koju su u borbi za drugo mjesto izgubile od naših rukometašica. Ta utakmica je „neopravdano poništena“, kako piše u navedenom članku, a našim rukometašicama u bojkotu nastupa u ponovljenoj utakmici su se pridružile i Sarajke.

Nismo uspjeli doći do potvrde ovih navoda iz drugih izvora, odnosno iz drugih listova, pa nam samo preostaje vjerovati autoru na navedenim recima i iznesenim stavovima. Međutim, u prisjećanjima Olgice Mikulić, koja je skupa sa Sonjom Šimunović i Mirom Bajgorić dobila poziv nakon turnira za nastup u reprezentaciji BiH, naišli smo i na trag određenih sumnji u regularnost završnice turnira u Travniku. Ona doslovice veli „dobro se sjećam naše utakmice u Travniku sa Banjalučankama, jer nam je sudac neopravedno oduzeo bod“.

Očito je kako na turniru nije sve bilo do kraja regularno i kako je zapravo nemoguće utvrditi konačan plasman ekipa, ali se u svakom slučaju treba konstatirati kako su i na ovom turniru naše rukometašice potvrdile svoju visoku vrijednost i kvalitetu. Potvrđuju to i riječi doajena mostarskog ženskog rukometa Joška Stanića, koji je jednom prigodom izjavio, misleći na mostarske rukometašice u tim rukometnim počecima doslovce „mi smo u Ljubuški išli učiti igrati rukomet“.

Ne istovjetnim riječima, ali u istom smislu o tome svjedoče reci iz pera poznatog mostarskog sportskog novinara Asima Hadžajlića („Sportske novosti“, 19. 1. 1967.) koji piše o „mladim rukometašicama iz Ljubuškog, poznatog rukometnog centra u Hercegovini koji je prije nego Mostar imao kvalitetnu žensku selekciju“.

Nažalost, treći vicešampionski naslov Ljubušanki u Travniku bio je na neki način i njihov „labuđi pjev“. Bio je to kraj jedne generacije koja je već iste jeseni, odlascima na daljnje školovanje praktički otišla iz Ljubuškog, razišla se u raznim pravcima i po različitim mjestima svoga školovanja i kasnijeg življenja. Ostala su tek lijepa sjećanja i uspomene na nju, poneka požutjela fotografija i iskrena zahvala na onome što su dale svome gradu.

Naravno i spisak onih koje su je, pod vodstvom trenera i učitelja Bote, Buble, Primorca, Vlade Spajića i ostalih činile : dr. Sonja Šimunović-Pavlović, Olgica Mikulić-Šimić, Mira Bajgorić, Nefija „Gilda“ Kadragić, Fadila „Fada“ Sadiković i Rukija Sadiković-Mujkić, sestre Smilja, Ljuba i Olgica Šimić-Mucić, Mila Majić, Mila Bilić-Kovač, Nada Šimić-Alilović, Zdenka Vukojević-Pavlak, Mila Bošnjak-Rajković, Blagica Gašpar-Šiljeg, Neda Antunović, Nada Mucić, Mira Spajić-Šoše, Habiba Gije, Mara Sušac, Zuhra Mesihović-Mahić…