Dugogodišnje djelatnice Dječjeg vrtića Ljubuški, blizanke Cmilja Pavićević i Slađana Meljanac, odlaze u mirovinu
Nakon desetljeća rada u Dječjem vrtiću Ljubuški, odgojiteljica Cmilja Pavićević odlazi u zasluženu mirovinu. Generacije djece odrasle su uz njezinu toplinu, strpljenje i osmijeh, a posebnu priču njezina profesionalnog puta čini i činjenica da je cijeli radni vijek dijelila sa svojom sestrom blizankom Slađanom Meljanac, također dugogodišnjom djelatnicom vrtića. U emotivnom razgovoru prisjetila se svojih početaka, promjena kroz godine i vrijednosti koje smatra temeljem odgoja.
Kako pamtite svoje prve dane rada u vrtiću i koliko su oni oblikovali vaš pristup djeci i odgoju?
Moji prvi dani u vrtiću bili su puni entuzijazma, ali i učenja kroz praksu. Ti počeci su me naučili da planiranje i teorija dobivaju smisao tek u trenutku kad uđete u sobu i sretnete dječji pogled. Oblikovali su me u osobu koja cijeni strpljenje i koja je naučila da je svako dijete svijet za sebe. Profesionalno, ti su me dani usmjerili da postanem netko tko ne samo podučava, već i sluša.
Koliko se, prema vašem iskustvu, promijenilo djetinjstvo i način odrastanja djece u odnosu na nekada?
Danas primjećujem da je djetinjstvo postalo brže i digitalnije. Djeca su i dalje znatiželjna, ali su više izložena ekranima, što utječe na njihovu pažnju i način igre. Roditelji su danas pod većim pritiskom informacija pa se ponekad gubi ona spontanost i povjerenje u prirodni razvoj djeteta. Nekada je igra bila jednostavnija, na otvorenom i s više socijalne interakcije bez posrednika.
Što za vas danas znači riječ „odgoj“?
Nakon svih ovih godina, odgoj za mene nije samo postavljanje pravila ili prenošenje znanja. To je stvaranje odnosa. Odgoj je pružanje sigurnog okruženja u kojem se dijete osjeća voljeno i prihvaćeno, jer tek tada ono može rasti i učiti. To je proces u kojem mi odrasli često naučimo više od djece nego oni od nas.
Postoji li trenutak koji je posebno potvrdio da ste izabrali pravi poziv?
To su obično oni mali, tihi trenuci: kada dijete koje je bilo povučeno napokon pruži ruku za igru ili kada sretnete odraslu osobu, nekadašnje „svoje“ dijete iz grupe, koja vam se s osmijehom javi i sjeća se neke uspomene iz vrtića. Takvi susreti su najveća potvrda da je svaki uloženi trud imao smisla.
Posebnu priču vašeg rada čini i činjenica da ste cijeli radni vijek dijelili sa sestrom blizankom. Koliko vam je to značilo?
Imati sestru uz sebe u ovom poslu značilo je imati apsolutno povjerenje i razumijevanje bez puno riječi. Ta povezanost nam je davala snagu u izazovnim trenucima i omogućila nam da unesemo obiteljsku toplinu u kolektiv. Međusobna podrška i razmjena ideja činile su nas boljim odgojiteljicama, a djeca su to osjećala kroz harmoniju u našem radu.
Što za vas predstavlja odlazak u mirovinu?
Odlazak u mirovinu za mene je krug koji se zatvara s osjećajem dubokog ispunjenja. To je vrijeme za odmor, ali i za osvrt na sve one generacije kojima sam bila dio odrastanja. Nosim sa sobom tisuće dječjih osmijeha i radujem se što ću sada to isto strpljenje i ljubav moći posvetiti svojoj obitelji i sebi.
Koliko se promijenila uloga odgojitelja kroz godine?
Danas je, uz empatiju koja je oduvijek bila temelj, ključna prilagodljivost. Svijet se brzo mijenja pa odgojitelj mora biti informatički pismen, otvoren za cjeloživotno učenje i izvrsno komunikacijski potkovan za rad s roditeljima. Ipak, ona najvažnija kompetencija ostala je ista: sposobnost da vidite svijet dječjim očima.
Koju biste poruku poslali mlađim kolegama koji tek počinju svoj put u odgoju i obrazovanju?
Srž ovog poziva je ljubav prema djetetu. Ako volite djecu, sve ostalo će doći na svoje mjesto. Mlađim kolegama bih poručila: čuvajte svoje „unutarnje dijete“, igrajte se i nikada nemojte zaboraviti da vi postavljate temelje za ljude kakvi će ta djeca postati. Vaš trag u njihovim životima je neizbrisiv.
(Fotografije je Dnevnom listu ustupio Dječji vrtić Ljubuški, a nastale su u restoranu Tabak, gdje je organizirano druženje djelatnika vrtića povodom ispraćaja sestara Pavićević i Meljanac u zasluženu mirovinu)
Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list