Rukometni klub Zagreb od prošle godine bogatiji je za sjajnog igrača koji dolazi iz redova ljubuškog Izviđača. Iznimno talentirani Ivano Pavlović s Izviđačem je osvojio tri prvenstva i jedan kup BiH, a prema izboru igrača, navijača i rukometnih stručnjaka, u dvije sezone izabran je i za najboljeg rukometaša Premijer lige. U RK Zagreb igra na poziciji srednjeg vanjskog, a jedan od njegovih najvećih dosadašnjih izazova bio je nastup na nedavnom Svjetskom rukometnom prvenstvu na kojem je dao značajan doprinos reprezentaciji. Evo što nam je o tome, ali i još o koječemu kazao Pavlović.
Rukomet ste počeli trenirati sa 7 godina, a već sa 16 počeli ste igrati za prvu ekipu Izviđača. Rukometni znalci kažu da ste najveći talent koji je ikada trenirao u dvorani u Ljubuškom. Koliko vam to znači i zašto je baš rukomet odredio vaš životni i sportski put?
Svakako da je lijepo čuti takve stvari, posebno pored toliko igrača koji su trenirali u Izviđaču i napravili vrhunske karijere, tako da se nadam kako ću i ja jednog dana imati sličnu. Za rukomet sam se odlučio 2009. godine nakon Svjetskog prvenstva koje je održano u Hrvatskoj. Svidjelo mi se, privuklo me i nakon par mjeseci krenuo sam i ja tim putem.
Izviđač je pravi rasadnik talenata koji je dao velik doprinos hrvatskoj rukometnoj reprezentaciji. Što je ono što posebno pamtite iz kluba u kojem ste napravili prve rukometne korake?
Mislim da je Izviđač dao ogroman doprinos za reprezentaciju Hrvatske i uvijek ću pamtiti tu želju za radom, uspjehom, novim rezultatima te profesionalizmom kako kod igrača, tako i kod uprave kluba. Mislim da su ljudi u klubu 24 sata na raspolaganju igračima i za sve potrebno uvijek se nađe neko rješenje. Siguran sam da je Izviđač, po svim pitanjima, na jednoj puno većoj razini od ostalih klubova u BiH i mislim da je to svima jasno.
Nedavno ste imali prigodu zaigrati na Svjetskom rukometnom prvenstvu na kojem je Hrvatska osvojila srebrnu medalju. U jednoj od utakmica, kada je bilo najteže, ušli ste i s nekoliko golova vratili Hrvatsku u igru. Kako ste se osjećali u tim trenucima kada vas je, kako ste i sami rekli, izbornik „bacio u vatru“?
Predivan osjećaj i jedno nezaboravno iskustvo! Pred punom Arenom doživjeti tu emociju kod postizanja golova, dobrih obrana i na kraju kada smo pobijedili – nešto neopisivo! Cijela Hrvatska bila nam je ogroman vjetar u leđa, a san svakog igrača je doživjeti ovako nešto.
Tko je vaš rukometni uzor, ali i općenito kada je u pitanju hrvatski sport?
Rukometni uzor mi je Ivano Balić, a što se tiče hrvatskog sporta, rekao bih da je to i Domagoj Duvnjak. Svima nam je pokazao kako se bori za hrvatski dres. Ozlijeđen, umoran, bolestan…
Prilikom nedavnog dočeka u Gradskoj športskoj dvorani u Ljubuškom, kazali ste kako ste iznenađeni brojem ljudi koji su došli podržati vas i kolege. Po čemu ćete pamtiti taj doček, koji je bio baš onakav kakav i zaslužuju svi oni koji su ostavili srce na terenu za veličanstven uspjeh Hrvatske na Svjetskom prvenstvu?
Iskreno, iznenadio sam se kada sam vidio prepunu dvoranu i sve te ljude koji su bili toliko ponosni na nas. Najviše od svega dojmilo me se kada sam vidio svu tu djecu koja su okupirala parket, nakon čega sam uvjeren da, ako i ima neko dijete u Ljubuškom koje ne trenira rukomet, zasigurno će uskoro početi trenirati.
Kako vaš uspjeh komentiraju bližnji, roditelji, prijatelji…? Vjerujem da su vam bili dodatan vjetar u leđa tijekom svih dosadašnjih postignuća, ali i u onim trenucima kada nije uvijek išlo sve po planu.
Obitelj i prijatelji su uvijek tu. Posebno obitelj koja je tu kada i ne ide baš onako kako želite. Imali su i oni svoja odricanja tako da je ovaj uspjeh i dio njih. Sada su, naravno, sretni i ponosni. Bogu hvala na njima i na svemu ovome.
Kao profesionalni sportaš, što biste savjetovali onima koji tek planiraju ući u svijet rukometa? Kako možemo motivirati djecu i mlade da, kao nekada, više vremena provode na igralištima, a manje uz modernu tehnologiju?
Savjetovao bih djeci koja se planiraju baviti sportom ili općenito nekim drugim stvarima u životu, da budu ustrajni i posvećeni. Nekad će biti teško, nekad odlično, no uvijek treba znati svoj cilj i ići prema njemu. A motivirati ih možemo našim primjerom. Djeca prate i oponašaju ono što njihovi roditelji rade, tako da je svakako rješenje voditi djecu na igrališta. Smatram da se promociji sporta može doprinijeti i kroz društvene mreže, ali i motivirati ih na to da se zaljube u treninge i atmosfere u dvoranama, kao i u ostale stvari koje prate sport.
Razgovarala: Antonela Marinović Musa / Dnevni list
+ There are no comments
Add yours