Drago Vukojević Ćuro – neokrunjeni kralj ljubuške amaterske poljoprivrede
Novinar Drago Vukojević Ćuro jednu od svojih objava na Facebooku posvetio je sebi i poljoprivredi u kojoj je argumentirano konstatirao da je “MVP ljubuške amaterske poljoprivrede”. Sigurno ćete se zapitati kako je to moguće i na prvu kazati da mu bolje stoji olovka nego motika u ruci, stoga u nastavku pročitajte što je napisao:
Upoznajte MVP-ja ljubuške amaterske poljoprivrede
Nekoliko proteklih dana posvetio sam ozbiljnim i dubokim temama, pa jutros rekoh sam sebi – vrijeme je da se vratimo nekim lakšim, ležernijim sadržajima. Prije neki dan sretne me tako jedan poznanik, koji je gluvareći po Facebooku naletio na moj profil i tamo vidio da sam se u rubrici ‘zanimanje’ predstavio kao poljoprivrednik. Gledajući me čudno upita kakav sam ja poljoprivrednik. Ne misleći puno svojom glavom, kao i bezbroj puta, odgovorih mu samo da sam dobar. Tek kasnije, kad sam ostao sam sa sobom, vrtim film u glavi i mislim se što mu nisam rekao istinu, da sam elita, da sam vrh, da sam neslužbeni, MVP ljubuške amaterske poljoprivrede. Na čemu uopće temeljim ove svoje neskromne tvrdnje? Pa za početak, ja sam studirao poljoprivredu nekih sedam godina na onom starom, predratnom fakultetu i, da se ne lažemo, da nije bilo rata, vjerojatno bih u statusu vječnog apsolventa studirao i dan-danas. Dobro, možda ne baš do danas, već barem dok mi je pokojni ćaća bio živ i dokle god me je čovjek financijski mogao pratiti i sponzorirati. To moje golemo, mukom stečeno teoretsko znanje nije ostalo neprimijećeno među profesionalnim ljubuškim poljoprivrednim proizvođačima.
Kod mene po stručne savjete i agrotehničke smjernice rado dolaze mnogi ugledni profesionalni poljoprivredni proizvođači. Ovdje bih posebno, s ponosom, izdvojio predsjednika poljoprivredne zadruge „Plodovi zemlje“ Dubravka Vukojevića Bucu, kao i samog kralja ljubuških plastenika i ljubuške kavode, Ivana Pezuljića. Da ne spominjem Vesu Brkina iz Veljaka koji je kod mene spavao pola godine dok nije proniknuo u sve tajne uzgoja krumpira. Kad takvi giganti traže tvoje mišljenje, onda, bez lažne skromnosti, možeš znati koliko si velik. Uz sve to, moram istaknuti i povijesnu činjenicu da sam ostao doslovno jedini čovjek u selu Šipovači koji je u stanju usjeći i nasaditi držalicu za motiku. Nekada nas je u selu bilo pet-šest koji smo to znali i radili s ponosom, a sada je, što bi se reklo, knjiga spala na dva slova, u ovom slučaju na jedno, na mene. Kad je u pitanju mehanizacija, točnije freza, ja sam čisti prirodni fenomen koji nitko od mojih suseljana ne može odgonetnuti, pa ni ja sam. Naime, kada su u pitanju automobili, ja sam totalni laik koji ne poznaje ni najosnovnije pojmove. Pojma nemam što je cager, nemam blage veze čemu služi gumištucna, niti prepoznajem ostale autodijelove o kojima I današnja djeca drže govore u kavanama. Ali zato frezi radim kompletnu generalku zatvorenih očiju.
I na samom kraju, ono posljednje što jednostavno moram naglasiti – jest glazba. Poljoprivreda je sama po sebi za mene čista glazba, a najveći, neprevaziđeni glazbeni hit za moje uši i dušu još uvijek je pjesma „Poljoprivredni blues“ grupe Express. Stihovi „Kad u frezi nema goriva, kako obrati zelen, kad u frezi nema goriva, poljoprivredni melem…“ doslovno paraju moje srce. Kao što netko u kafani luduje, prolijeva suze i razbija čaše nad najemotivnijim stihovima o rastancima, patnji i nesretnim ljubavima, tako ja ronim suze nad svojom frezom i praznim rezervoarom. Zato me nemojte više nikada pitati kakav sam poljoprivrednik. Ja sam, gospodo draga, neokrunjeni MVP ljubuške amaterske poljoprivrede!
Šipovača portal