Mlada arhitektica iz Ljubuškog osmislila novi život za zapuštenu Duhansku stanicu

Nekadašnja Duhanska stanica u Ljubuškom desetljećima je bila mjesto rada i proizvodnje od koje su živjele brojne obitelji. Danas je velik dio kompleksa napušten i isključen iz svakodnevnog života grada, no diplomski projekt mlade arhitektice Marte Majić pokazuje kako bi taj prostor mogao ponovno postati mjesto susreta, rada i stvaranja.

Majić je ove godine završila diplomski rad u okviru zajedničkog studijskog programa arhitekture i urbanističkog dizajna Politecnica di Milano i Tehničkog sveučilišta u Grazu. Za temu je odabrala rodni Ljubuški i njegovu nekadašnju Duhansku stanicu.

Rad pod nazivom „Layers of Memory“, odnosno „Slojevi sjećanja“, izrađen je pod mentorstvom Giulije Setti s Politecnica di Milano i Marisol Vidal s TU Graza.

Projekt je na završnim obranama dobio najvišu ocjenu na oba sveučilišta, a TU Graz nominirao ga je i za nagradu GAD Awards 26. Rezultati se očekuju u listopadu.

Umjesto rušenja – novi sadržaji u starim zgradama

Majić Duhansku stanicu ne promatra samo kao skup napuštenih industrijskih građevina koje treba obnoviti. Njezin prijedlog temelji se na očuvanju povijesti i prepoznatljive arhitekture kompleksa, ali i prilagodbi prostora suvremenim potrebama Ljubuškog.

Nekadašnji proizvodni i skladišni prostori u projektu dobivaju novu namjenu. Predviđeni su kulturni i obrazovni sadržaji, izložbeni prostori, javna pozornica, radionice te prostor za aktivnosti lokalne zajednice, manje proizvođače i različite inicijative.

Cijeli kompleks nalazi se u središtu Ljubuškog i prostire se na približno 24.680 četvornih metara. Preostale građevine zauzimaju oko 3.420 četvornih metara, a riječ je o najvećem neprekinutom bloku u središnjoj gradskoj zoni.

Upravo veličina, položaj i povijesna važnost kompleksa, prema autoričinoj zamisli, pružaju mogućnost da Duhanska stanica ponovno postane važan dio gradskog života.

U projekt utkane uspomene nekadašnjih radnika

Posebna vrijednost rada je istraživanje povijesti uzgoja i prerade duhana u Hercegovini, kao i života ljudi koji su bili povezani s Duhanskom stanicom.

Majić je razgovarala s bivšom radnicom Stanice te članovima vlastite obitelji koji su sudjelovali u nekadašnjoj proizvodnji i obradi duhana.

Njihova svjedočanstva opisuju rad u magazinima, gdje su žene sortirale i slagale duhan, nakon čega su komisije procjenjivale njegovu vrijednost. Duhan je potom pakiran u bale i upućivan na fermentaciju.

U sjećanjima radnika ostali su drveni podovi i stubišta, prašina, visoke temperature te karakterističan miris fermentacije. Nekadašnja radnica s kojom je autorica razgovarala istaknula je da je kompleks zapošljavao velik broj ljudi i osiguravao egzistenciju brojnim ljubuškim obiteljima.

Prema njezinu mišljenju, postojeće građevine ne bi trebalo rušiti, nego obnoviti i ponovno staviti u funkciju.

Osobna svjedočanstva arhitektonskom projektu daju ljudsku dimenziju i čuvaju uspomene koje postupno nestaju s odlaskom generacija izravno povezanih s Duhanskom stanicom.

Industrijska baština kao dio identiteta Ljubuškog

Duhanske stanice dio su austrougarske industrijske baštine Bosne i Hercegovine, ali su brojni takvi kompleksi tijekom godina propali ili nestali zbog zapuštenosti, neriješenih administrativnih pitanja i češćeg odabira rušenja umjesto obnove.

Ljubuška Duhanska stanica nije bila samo mjesto otkupa i prerade duhana. Njezin razvoj bio je povezan s gospodarstvom brojnih obitelji, ali i sa širenjem samoga grada. Unatoč položaju u urbanom središtu, kompleks je danas uglavnom izvan glavnih tokova gradskog života.

Projekt Marte Majić zato predlaže adaptivnu prenamjenu postojećih građevina. Novi sadržaji ne bi izbrisali prošlost prostora, nego bi na nju dodali novi sloj i omogućili nastavak njegova života.

Rad je istodobno kritika sadašnjeg odnosa prema ovom kompleksu i industrijskoj baštini općenito. Autorica pokazuje da obnova i prenamjena mogu biti alternativa rušenju te da bi isti pristup mogao poslužiti kao model za druge napuštene duhanske stanice u Bosni i Hercegovini.

Projekt „Slojevi sjećanja“ tako otvara i važno pitanje za budućnost Ljubuškog: može li prostor koji je nekoć hranio brojne obitelji ponovno postati mjesto na kojem će stanovnici grada raditi, učiti, stvarati i provoditi vrijeme?

Diplomski rad Marte Majić pokazuje da budućnost grada ne mora započeti rušenjem i gradnjom ispočetka. Katkad se najveći potencijal krije upravo u onome što grad već ima.

Hercegovina.info