Krešo Vujević o ljubuškim vatrenim svitanjima u siječnju

„Neću vam zamjeriti ako do sada niste zapažali neobična ljubuška svitanja u čudnim nijansama boja koje rijetko viđamo oko sebe. Ta obojena svitanja započinju krajem siječnja, a sami vrhunac traje desetak dana. Posebna su jer ih povremeno krasi mistična boja purpura. Mene posebno očarava ta purpurna boja koja se proteže u raznim nijansama. Ljudi je pokušavaju dobiti miješanjem plave i crvene, ali to nije to.

U tajnu dobivanja purpurne boje prvi su pronikli Feničani. Svoju su tajnu formulu čuvali više od tisuću godina, što im je omogućilo da postanu vodeći trgovci svoga vremena. Poznato je da su pigment te kraljevske boje dobivali iz posebne vrste puževa: izranjali su ih s dna mora, odvajali od ljušture, iz njih izdvajali posebnu žlijezdu koja je, opet na nepoznat način, bila tretirana kako bi lučila pigment vrlo tražene boje“, započeo je svoju priču Krešo za Bolji Ljubuški.

Način dobivanja te očaravajuće boje i danas je obavijen velom tajni. Smatra se da samo nekoliko ljudi u svijetu uspijeva dobiti onaj pravi pigment ravan drevnim Feničanima.

„Dok je taj pigment purpura vrlo tajnovit i tražen, mi ga dobivamo besplatno – kroz ova zimska jutra, kao i druge nijanse boja, i to kroz desetak zimskih svitanja u tankim, čipkastim oblacima iznad ljubuškog obzorja. Na početku sam naglasio kako ne zamjeram ako vam ovaj jutarnji fenomen nije posebno upadao u oči. Znam da će one koji vole i poznaju ljubuški kraj ipak malo dirnuti, naravno, ako do sada nisu zapažali ova svitanja koja rano u zoru traju samo desetak minuta.

Ništa posebno, niste jedini. Sjećam se vlastitog iskustva od prije četrdesetak godina. Tada me prvi put služenje vojske odvojilo od rodnog kraja. Mislio sam kako cijelo vrijeme toga služenja vojske sve naše ljubuške ljepote i drage ljude nosim u srcu, a dobro me pogodilo kad mi je jedan stariji oficir, tamo negdje u Srbiji, rekao kako je na povratku s mora namjerno svratio u Ljubuški vidjeti našu Kravicu. Kako me ne bi pogodilo njegovo divljenje našim slapovima, kad ja do tada nikada nisam bio na Kravici! Naravno da mu to nisam otkrio, ali sam zato po povratku iz vojske odmah posjetio ono što sam do tada samo vidio na razglednicama, slušao od drugih i gledao u jednom filmu. Eto, tu priču kroz život često ispričam – valjda tako kažnjavam sebe. Isto tako često doživim razne komentare. Jedan moj prijatelj na ovo mi je nedavno rekao: „Ja još nisam bio na Kravici!“

Što možemo, valjda je to naša sudbina – vlastite vrijednosti i prirodne ljepote zapažamo tek kad nam drugi otvore oči.

Pitate se tko je meni otvorio oči da iz godine u godinu, točno u istom razdoblju, pratim neobična svitanja purpurnih jutara nad ljubuškim obzorjem? E, to je moja životna priča koja traje više od trideset godina“, istaknuo je Krešo.

To je, naime, otkrio u drevnim spisima Ilijade, koja opisuje jedno razdoblje zimskih svitanja iznad legendarne Troje. Tamo se spominje božanski plašt – egida – u sjajnim zlatnim i vatrenim bojama, koji se pojavljuje točno u ovom zimskom razdoblju, s istoka, u sami cik zore. Kaže se kako je svaki put u „egidu“ ogrnuto neko božanstvo koje dolazi s vrhova Olimpa.

Taj fenomen nad ljubuškim predjelima, kako nam je pojasnio naš sugovornik, ima čvrstu poveznicu s grčkom mitskom planinom. Upravo te zrake sunca, koje tvore božanski plašt, stižu do nas iz pravca Grčke, iza vrhova Olimpa, na kojem po Homeru stoluje božanska, besmrtna prirodna sila.

„Sve sam to davno usporedio na karti i s kutom izlaska zimskog Sunca. Znao sam da ovaj fenomen zimskih svitanja nastaje tek mjesec dana nakon kratkodnevnice, dakle onda kada je Sunce na povratku iz najniže točke suncostaja, skroz dolje na jugoistoku, kad dani ponovno postaju duži. Dugo sam sebi postavljao pitanje: ako je Sunce bilo u toj istoj točki izlaska i prije kratkodnevnice, još u jesen, zašto tada jutra nisu bila u zlatnim, plamenim i purpurnim bojama? Moju je znatiželju zadovoljio zaključak kako u jesen Olimpom još dominira zelenilo, a na povratku Sunca iz zimskog suncostaja ti su isti planinski predjeli ogrnuti debelim snjegovima. Od tih, tri kilometra visokih snježnih planinskih klanaca Olimpa reflektiraju se prve jutarnje zrake i tvore neobičan jutarnji plašt na ljubuškom obzorju, a po Homeru sve se to pojavljuje s istočne strane Troje.

„Ako se već generacije lijepih crnih žena mogu poistovjetiti sa stihovima pjesme „Zbog jedne divne crne žene“, čvrstog sam uvjerenja da ovi stihovi iz Ilijade koji slijede jedino odgovaraju zajedničkom opisu Kravice, Studenčice i Božjaka. Samo njima su ti stihovi posvećeni i o njima se pjeva. Ne vjerujem da slično područje postoji negdje u svijetu koje bi se tako čvrsto uklopilo u opisani reljef moguće lokacije istočnog dijela grada Troje“, naglasio je Krešo.

„Tako obojica tad do ljepotokih tokova dođu,

gdje teku dva toka virovite rijeke Skamandar.

Mlaka istječe voda iz jednoga, te se iz njega uokolo izvija dim

k’o iz ognja kad gdje gori; a drugi i ljeti teče studenom vodom

k’o tuča ili ko studeni snijeg ili voda kada se sledi.

A tu uz tokove blizu široka perila stoje,

obzidana i lijepa, gdje perahu blistavo ruho

krasne trojanske žene i prekrasne njihove kćeri.“

„Ostao sam zatečen opisom Ilijade, iako neki svjetski jezici ovaj dio s grčkoga prevode kao dva izvora na istočnoj strani Troje, povezana s rijekom Skamandrom. Bilo kako bilo, obje verzije prijevoda odgovaraju našem lokalitetu Kravice (Trebižat), Studenčice i Božjaka, gdje se riječni tokovi spajaju i tvore opisana široka perila s kaskadama. To je područje na Božjaku prirodno obzidano sedrenim bazenima i kaskadama, gdje su žene okolnih sela još donedavno prale rublje.

Ako i vi prihvaćate mogućnost da se ovi stihovi Ilijade mogu ugraditi u naše ljubuške predjele, možda vam nakon toga Homerova Ilijada postane dovoljno bliska. Bilo bi mi drago ako je poželite ponovno čitati, možda sami zapazite još neke njezine geografske detalje koji mogu pronaći svoje mjesto u ljubuškim predjelima“, zaključio je naš sugovornik.