Ljubušak Krešo Vujević, kao aktivni sudionik prve crte Domovinskog rata, skupa s timom novinara i sudionicima rata radi na monografiji HVO-a koja će u dogledno vrijeme ugledati svjetlo dana. Potaknut prigodnim programom u znak sjećanja na povijesni događaj kada je narod Ljubuškog, zajedno sa svojim prijateljima iz okolnih mjesta, stao pred Jugoslavensku narodnu armiju na mostu u Studencima, ustupio nam je tekst koji će svoje mjesto naći u spomenutoj monografiji.
(Krešo Vujević na stolačkom ratištu ’92.)
Ljubuški aktivno ulazi u pripreme za neizbježan Domovinski rat!
Nije trebalo čekati srbočetničko razaranje i opsadu Vukovara, granatiranje Dubrovnika, te u dubrovačkom zaleđu u BiH, razaranje hrvatskog sela Ravno i protjerivanje pučanstva: – Ljubušaci su više nego sigurni; raspad Jugoslavije neće proći bez krvavog rata!
Noćne seoske straže ubrzo se pretvaraju u cjelodnevna dežurstva.
Stožer Civilne Zaštite intenzivno radi na planiranju i pripremi ratni skloništa po podrumima privatnih kuća, te potiču ratare u planiranju što više obradivih površina zasijati žitom.
Uvodi se aktivnije nadziranje cestovnih pravaca, s posebnim osvrtom o svim aktivnostima na istočnom dijelu općine prema vojarni JNA u Čapljini.
Krizni stožer, po mjesnim zajednicama, u tajnosti poziva sve vlasnike bilo kakvog vatrenog oružja, da se uključe u dežurstva ili da ustupe raspoloživo naoružanje drugima na korištenje.
Zaustavljanjem kolone tenkova JNA u Pologu, upućena je jasna poruka široj javnosti u kakvo vremensko razdoblje ulazimo!
Samo dan nakon Pologa, 8. svibnja ’91, budnom oku građana nisu promakle povećane aktivnosti, rezervista i vojnika, u čapljinskoj vojarni i oko nje.
Bilo je dovoljno da prva vozila napuste vojarnu i krenu prema Ljubuškom. Odmah se tihi glas uzbune, od uha do uha, isti tren proširio među pučanstvom. Gase se strojevi, prestaje proizvodnja, zatvaraju se prodavaonice, prazne se kafići, i, već su kolone vozila na putu prema mostu u Studencima!
Tamo su, tog dana, na policijskom punktu, prva vozila prepriječila cestovni prolaz u oba pravca sa cisternom na čelu i sa nepoznatim teretom u njoj.
“Da, bila je postavljena cisterna prva do samoga mosta.”
Svjedoči nam Krešo Šarac – Krena koji je tada imao 24 godine, i nastavlja:
” Ja sam se tamo zatekao sa svojom lovačkom puškom, ‘ruskom bokericom’. Prilazi mi skupina ljudi i tiho me pitaju jesam li spreman pucati u cisternu ako vojska nasilno krene preko mosta? Ja sam bez oklijevanja pristao! Jedan me od njih upita koji kalibar koristim, rekoh kalibar 12, taj mi pruži dva nitroglicerinska metka i zatim se udaljiše. Nisam znao što je u cisterni, samo sam znao što može napraviti nitroglicerinsko streljivo koje mi povjeriše. Napunio sam lovačku pušku i stalno motrio što se događa na mostu.”
Kolona se vozila JNA zaustavila prije mosta. Nije bilo nikakvih pregovora! Iz mase ljudi čuju se povici da nema prolaska, gestama ruku daju im upozorenje za povratak nazad.
Na prvi je pogled bezazleno izgledao prvi kamion JNA sa praznom labudicom bez tenka na njoj, a tehničko vozilo iza, stajalo je krcato pod šljemovima naoružanih vojnika, isti su samo sjedili i nisu izlazili iz vozila.
U masi je naroda vladao neki čudan nemir, osjećala se napetost i u zraku, nije slutilo na dobro!
Većinom, goloruki hrvatski narod satima prkosno stoji ispred najmoćnije vojne sile Balkana, dok mase ljudi još pristižu iz pravca Ljubuškog!
Dan je na izmaku, kolona se vozila JNA počima micati, ona se manja brzo zaokreću i odlaze put vojarne. Vozač prvog vozila s labudicom ima poteškoća, nestručno pokušava upravljati s priključnim vozilom, ne uspijeva ga zaokrenuti.
Iz mase okupljenog naroda prilazi profesionalni vozač, Pero Bašić iz Radišića, nudi mu pomoć, traži da mu on zaokrene kamion i labudicu za njim. Vozača vojnog vozila sve više obuzima trema, jasno je i njemu da treba pomoć, napokon ipak pristaje. Izlazi iz vojnog kamiona i ustupa mjesto za volanom onom što se sam ponudio pomoći.
Taj događaj nije samo po tome ostao upamćen, naime, vojnik dok je izlazio iz kamiona na nogama je imao obične pokućne papuče. Prisutni su znali da takvu obuću vojnik u JNA koristi samo od spavaonice do WCa i nikad ne izlazi iz zgrade bez vojničkih čizama.
Ovaj je detalj ostao upamćen, kao i pitanje što su s tim papučama na nogama vojnika željeli pokazati i kakva je poruka toga nesvakidašnjeg čina?
Dugo su ostala nejasna brojna pitanja sa događaja na studenačkom mostu, kao i pitanje; što je tog dana bilo presudno pa se ta moćna vojna sila JNA morala vratiti u čapljinsku vojarnu?
Kad se sagledaju sva zla, koja je JNA nanijela hrvatskom narodu, onda postoji samo jedan odgovor.
Nije njima stvarala problem jedna cisterna, prva do mosta sa nepoznatim teretom, niti ih je zanimala pokoja lovačka puška ili moguća bomba u džepu pojedinaca! Njima su stvorile problem parkirane kolone zaključanih i ostavljenih vozila, u obe trake dužine dva kilometra, i tko zna, koliko bi se još stvorilo vozila da su pokušali nasilno raskrčiti prolaz!
No, Ljubušacima je ipak najvažnije, da je taj dan s tog mjesta, sa događaja na Studenačkom mostu, upućena jasna poruka, yugoarmiji i široj javnosti, a ona glasi:
Od početka krize raspada Jugoslavije, Ljubuški je jedina općina koja je zaustavila i vratila kolonu JNA u početnu kasarnu!
Ljubušaci su se dosjetili načina kako je najlakše nagomilati masu vozila na prometnice i tako spriječiti prolaz neželjenoj vojnoj sili. Nakon tog pokušaja, bilo je svima jasno da koloni vozila JNA više nema prolaza kroz Ljubuški, prema ni jednoj susjednoj općini, a posebno “ne” prema Hrvatskoj!
Bolji Ljubuški
Naslovna fotografija: Ljubušaci na mostarskom bojištu ’93.
+ There are no comments
Add yours