Kolumna Dubravke Mijatović: Depresija pojede osobu, važna je rana stručna intervencija

Estimated read time 4 min read

I ono malo svjetla koje se naziralo kroz spuštene žaluzine mog prozora bilo je rizično za krhko biće moje koje je slomila skršena psiha. Preosjetljivost mene cijele me vodila na jedno i jedino mjesto, mjesto samoće. U njoj nije bilo zvukova, nije bilo svjetla, nije bilo ljudi, nije bilo glasova. Postojao je mrak čvrsto zavrnutih žaluzina koji je davao kakav, takav osjećaj sigurnosti, zaključana vrata zaklonjenost od drugih i samoća kao način teškog preživljavanja.

Ugašena svjetla unutar mene su stvarala mrak i po danu mog sluđenog života. Ja sam se skrivala. Noć je sama po sebi bila avet koja je sa sobom nosila labirinte pomračenog uma koji je bez prestanka doživljavao udare užasa  pada u ponor gdje se nastanilo prokletstvo. Misli moje, brže od munje su poput munje pržile i spržile labirinte moga puknutog i raspuknutog uma, išle su u pohode grobovima svih ljudi koje sam poznavala i kojih više nema. Uvlačile su se svom silinom u njihovu unutrašnjost i tamo se prisilno zadržavale, stvarajući mi navalu paralizirajućeg straha koji se hranio i rastao ponovnim ili sličnim, prisilnim mislima o smrti. Kortizol je divljao po meni, pekla me sva koža od navale užarenog straha koji me je gušio, tresao, dovodio u pitanje normalan rad srca i pluća koja su se mučila da bi sebe i mene održavala na životu. Um me je uvjeravao u paklenu smrt kroz nesnošljive simptome. Od sna nije bilo ništa Iz noći u noć, u ponovni strah, u strah od straha, u paranoju smrti koja je prisilno smrzavala mozak. Panika nije popuštala.
Depresija je izrazito teška bolest. U depresiji se osoba raspada u psihološkom, emocionalnom, duševnom, tjelesnom i energetskom smislu. U krajnjem stadiju ove bolesti, osoba je potpuno anulirana unutar sebe i pustoš koji prebiva unutar nje govori da su svi životni impulsi “mrtvi”. Jeste li znali da se životni impulsi nalaze u predjelu zdjelice, kao i životni nagoni? Ukoliko niste, sad znate. Kroz njih mi osjećamo životnost i pokretljivost, životnu sočnost i elan, poriv za kreacijom i realizacijom iste. Osobi s depresijom ovo biva poništeno. Postoje vrste depresija i postoje osobe oboljele od depresije u kojoj su smještene sve vrste depresija zavisno od stupnja jačine svake od njih i zavisno od aktivacije neke od njih u određenom periodu života. Uzroke depresija pronalazimo u jakoj traumatizaciji. Svaka traumatizacija ima svoju retraumatizaciju, dakle ponovnu traumatizaciju koja dolazi od prve ili praprve traume koju je osoba iskusila i koja se, ne iscjeljena, kasnije ponavljala i radila još veću pukotinu u našem biću, a kasnije i kratere kroz koji ne može protjecati životna energija pa onda niti sam život. Tako nastaje depresija. Traumatski udar u našem sustavu istovremeno stvori pustoš ili depresiju na tom mjestu. Tako imamo depresijske traume i traumatske depresije u našoj podsvijesti kao sastavne dijelove depresije, rascjep duše, rascjep psihe i otcijepljenost od same ili samog sebe.
Depresija sa sobom vuče razna negativna uvjerenja poput, ja sam jedno s depresijom, moj život je pun destrukcije, bez kanala sam za život, sve je tmurno, sivo i besmisleno, ja sam bez ikakve normalnosti,ja sam svugdje samo nisam u sebi, sa mnom upravljaju samosabotaže, žrtva sam izdaje i prevare, ne znam se zauzeti za sebe, svi drugi su bitniji od mene i još puno drugih uvjerenja koja kreiraju sebe i naš život u depresiji. Osobu u depresiji je paralizirana za bilo što. Aktivacije strahova se događaju velikom brzinom da osoba ima dojam da će skrenuti s uma i upasti u još dublji ponor. Nemoć i smrznutost mozga daju “rezultat”potpunog urušavanja životnih funkcija što osobu” baca” u krevet, potpuno ispijenu, zablokiranu, sa zbrkanim i pomućenim umom, slaboj na nogama bez ikakvog uzemljenja i snage. Depresija osobu pojede.
Važno je na vrijeme potražiti stručnu pomoć kod prvih znakova strahova, promjena raspoloženja, nesanice, problema u međuljudskim i obiteljskim odnosima jer se već i kod male djece mogu vidjeti prve klice psihološkog i emocionalnog disbalansa poput zatvaranja u sebe, izolacije, strahova, bezvoljnosti, tuge i i već tada je potrebno reagirati.
Piše: Dubravka Mijatović, integrativna terapeutkinja

MOŽDA TI SE SVIDI

Više od autora

+ There are no comments

Add yours