U programu radija Herceg-Bosne razgovarali smo s Marijem Brkićem, psihologom i edukatorom realitetne psihoterapije (s desetogodišnjim iskustvom rada u školi). On je bio gost predavač na tribini „Što muči našu djecu”, u organizaciji Udruge KAIROS, koja djeluje ispred Franjevačkog svjetovnog reda Mostar.
Na tribini ćete govoriti različitim problemima s kojima se susreću djeca i roditelji, a prvenstveno o utjecaju virtualnoga svijeta na djecu i njihov odnos s vršnjacima.Što je po vašemu mišljenju to što – kako kaže i naslov tribine – muči našu djecu?
Pored uobičajenih problema što su uvijek mučili djecu i mlade, u današnjem je svijetu razlika to što na izgradnju slike o sebi sad uvelike utječu društvene mreže – od fizičkih standards ljepote pa do bezbrojnih poruka što ih djeca izvlače u ogromnoj ponudi što je svijet pruža. Razlika između današnjega svijeta i onoga prije 30, 40 godina jest kao razlika između velikog trgovačkog centra i jedne male trgovine. Prije smo bili manje izloženi raznim stvarima, a danas su djeca bombardirana svakojakim sadržajima. To “natapa” našu djecu, a roditelji više i ne drže korak, pa tako vidimo da se roditelji i djeca gotovo više ne služe istim jezikom, slangom. Sve što se proteklih nekoliko godina događalo u školama uglavnom je bilo nekako povezano s korištenjem društvenih mreža i raznim aplikacija za dopisivanje.
U kojoj su mjeri tzv. „pametni” telefoni te društvene mreže utjecali na odrastanje?
Utjecali su mnogo. Telefon sam po sebi nije problem. Da djeca imaju “obične” mobitele, samo za pozive, pola ovih problema ne bi bilo. Problem se pojavio kad su došli mobiteli s integriranim kamerama i filterima, pristupom internetu, i koji se koriste za sve drugo osim za ono osnovno – pozive i poruke. Tamo gdje se to ne kontrolira, djeci dajemo u ruke tempirane bombe. Roditelji se tome možda ne mogu oduprijeti, i djeca mobitele imaju sve ranije. I društvo je tu odgovorno jer ne pruža sustavnu izobrazbu po pitanju sigurnoga korištenja interneta, pravilnog korištenja aplikacija, ograničenja vremena provedenoga na mobitelu i općenito na ekranima. Djeci se otvorilo ogromno polje, a nemaju znanje, zrelost i “filtere” da profiltriraju sve što im se nudi preko tih uređaja. Bez potrebnoga znanja ti uređaji postaju oružje.
Često viđamo kako roditelji daju mobitel u ruke i vrlo maloj djeci – da ih umire, zabave, i slično. Zašto ne uviđaju koliko je to zapravo štetno, makar sadržaji bili i edukativni? Kako se tome oduprijeti?
Roditelji žele mir, na miru popiti kavu. I sad imamo sve više djece koja kasne u govoru, djece s logopedskim poteškoćama. To se vidi pri upisu u školu, i to nije „palo s neba”. Radi se o komforu roditelja, koji dadnu djetetu telefon, i onda ono savršeno miruje. Nije svaka situacija za ne razumjeti – ljudi pored svoga posla moraju obaviti i kućanske poslove. Ali ovdje se radi o polaganom „rastakanju” naše djece – od njihova govora, emocionalnog sazrijevanja; motorike, koja se ne razvija pored tolikog gledanja u ekrane; komunikacije, koja se ne razvija u ključnoj dobi. Prvo se kaska, a kasnije se zapitamo kako je do toga došlo. Nismo spremni i zreli kao roditelji sebi uskratiti komfor u ključnim godinama naše djece, a trebamo ih osnažiti, pružiti im ono što djeca spontano traže – kretanje, igru, razvijanje govora, komunikaciju. To im – nenamjerno – uskraćujemo, zaustavljamo taj proces, a posljedice se dugo vuku, što se posebno vidi kod djece koja su koristila mobitele u prve tri godine, kad se to uopće ne bi smjelo.
Prisutan je manjak znanja kod roditelja, koji možda i sami pretjerano koriste uređaje, i nemaju dovoljno razvijene kompetencije da svom djetetu osmisle vrijeme, da ono ne bude na telefonu.
Na internetu ima kvalitetnih sadržaja za djecu, ali ja ne vidim da ih se upućuje na to. Klinci se najčešće vrte oko TikToka, Snapchata, YouTubea, online igrica, i sličnog.
Kada je pravo vrijeme da roditelji djetetu dopuste upotrebu mobitela i društvenih mreža (ako postoji)? Kako tu povući granicu između nužnosti računala u današnjem životu i pretjerane upotrebe spomenutih stvari?
Računala su danas potrebna, i postoje dobre interaktivne stranice, koje djeci mogu pomoći s učenjem pisanja, stranih jezika, ali na njih se ne stavlja naglasak. Dobro je imati stolno računalo, na kojemu će dijete na vrijeme učiti potrebne vještine, da zna napraviti prezentaciju, koristiti Word i Excel, kako poslati email. Nije informatička pismenost znati sve o igricama i društvenim mrežama, a nemati spomenute vještine. To je i problem obrazovnog sustava, ali i problem sviju nas.
Što se tiče pravoga vremena: prve tri godine nikakav ekran; djeca kad im se razvija govor nikako. Kad počnu koristiti mobitele, onda paziti da i vani provedu barem onoliko vremena koliko su bili pred ekranom. Ne smiju provoditi sate i sate na mobitelu. To se vrijeme mora koristiti za sport i igru, jer se tada razvijaju i gruba i fina motorika. Mora se koristiti i za socijalizaciju, jer kako djeca provide vrijeme kada dobiju mobitel? Kako se oni danas druže? Četvero-petero ih sjedi skupa, i svi gledaju u mobitele. Umjesto da se igraju, svi gledaju u neki sadržaj na mobitelu. Kakva je to komunikacija? U igri se uči rješavanje konflikata – posvađamo se pa se i pomirimo. Ako se bulji u telefon, ne razvija se nikakva vještina.
Što se tiče društvenih mreža, na njima postoje neka ograničenja, npr. 13 godina, ali po meni je i to prerano – djeca u osnovnoj školi nemaju što tražiti na društvenim mrežama. Ne vidim od toga nikakve koristi, nego samo nuspojave, posebno kod Instagrama, gdje se uvode ograničenja; o TikToku da i ne govorim. Društvene mreže koje plasiraju ideale ljepote i nerealan život djeci koja se razvijaju i preispituju u pubertetu – djeca tamo nemaju što tražiti. Kada dijete sazrije, pred kraj srednje škole, tada mogu odlučiti treba li im to ili ne. Možda sam preradikalan, ali smatram da prije punoljetnosti djeca nemaju što tražiti na društvenim mrežama.
Kada se vide nuspojave aplikacija i društvenih mreža, pokušavaju se “pokrpati rupe”, ali tek kada razvijene države uvide da postoji problem, kao što je npr. Norveška donijela zakonsku regulativu da influenceri moraju ispod fotošopiranih, uređenih, retuširanih fotografija naglasiti da je to obrađena fotografija, da to nije realna slika njihova lica ili tijela, ali obvezni su na to samo kada surađuju s nekim brandom, a kod privatnih fotografija ne. U Kini su povezali pojavu anksioznosti kod mladih s korištenjem online igrica. Mi kao država vjerojatno nećemo nikada sazrijeti do te razine da se naš sustav pomno bavi time kako to sve utječe na našu djecu, na njihovo poimanje, pogotovo u razdoblju adolescencije, kad smo svi osjetljiviji na sve razvojne promjene koje se događaju i na utjecaj vršnjaka. Još uvijek se premalo brine o tome.
Kakva je praksa s korištenjem mobitela u školi u kojoj radite, i na kakve se reakcije naišlo kod djece i roditelja, ali i učitelja?
Reakcije su podijeljene. Većina ljudi to podržava. Te stvari je najlakše uvesti kao pravilo, ali je najteže provoditi, kontrolirati. Mi smo velika škola, s preko 900 učenika, i s djecom do 5. razreda skoro da nema nikakvih problema po tome pitanju. Neće nitko nikome prebirati torbe, je li telefon donesen u školu ako je on ugašen i stavljen u torbu, ako dijete baš mora zbog putovanja biti u kontaktu s roditeljima. Zanimljivo je kako su roditelji uvjerili sami sebe da će se uvijek dogoditi neki problem ako im dijete nije dostupno, iako škola ima telefone, i nikad nije bilo da je neko dijete bilo bolesno ili da se nešto dogodilo, a da roditelj nije kontaktiran iz škole, ili da dijete ne može samo kontaktirati roditelje iz škole. Praksa je pokazala – ako se sustavno vrši nadzor, korištenje telefona će se svesti na izolirane slučajeve, određeni broj djece koja će nekako pokušavati, ali skrivećki, kad znaju da ih nitko neće vidjeti. Oni imaju svijest da to nije OK. Bilo je prigovora nekih roditelja da je to zaostala mjera, ali ja vam to mogu opravdati time da se to dovoljno dugo toleriralo dok nije došlo do toga da djeca u svlačionicama ili WC-ima naprave video drugoga djeteta dok se presvlači, i onda ga distribuiraju između sebe. Tu smo mi rekli dosta, više ne može. Ne može se tako funkcionirati, to je krajnje neodgovorno, ugrožava, a da vam ne govorim koliko su štetne posljedice kad se neka fotografija ili video brzinom svjetlosti u jednom danu prošire unutar škole ili grada.
Samo onaj tko je pričao s djecom koja su pretrpjela takve stvari može razumjeti koliko je to komplicirana i teška situacija. Kad te netko osramoti pred odjelom, kao djetetu ti je uvijek neugodno, a zamislite da to netko radi pred cijelom školom, distribuirajući fotografije koje su možda i montirane, a uopće na slici nisi ti – mogao bih napisati knjigu o takvim slučajevima. Mi smo radikalnije pristupili i to nastojimo kontrolirati, i mobitel se, ako bude primijećen, oduzima. Dijete se uvijek brani da samo gleda koliko je sati, naslušao sam se toga. Roditelj mora doći po taj telefon, razgovarati, posavjetovati se. Primijetio sam da ako želite da roditelj što prije dođe u školu na informacije – roditelj koji ne dolazi – samo djetetu oduzmite mobitel, i roditelj će se “nacrtati” nakon smjene. To je porazno, i samo pokazuje kako roditelji gube autoritet nad djecom, i ne stoje iza toga da se tu mora učiniti radikalan rez, jer sve skupa srlja u nimalo dobru situaciju.
Kako se nositi sa slučajevima nasilja što se među djecom i mladima događaju uslijed zlouporabe informacijskih i ostalih komunikacijskih tehnologija?
Postoji protokol prema kojemu mi postupamo u županiji, u svim našim osnovnim i srednjim školama, i u njemu je jasno definirano što spada na koju razinu.
Netko tu situaciju može banalizirati, smatrati da su to dječje gluposti, ali negdje se mora staviti točka – gdje počinje ugrožavanje tuđe slobode i integriteta, a gdje prestaje neko slobodno i djetinje ponašanje. Sve to manje-više ima veze s korištenjem mobitela. Djeca nešto “zakuhaju” u školi, nastave sukob popodne, preko mobitela, ili obrnuto – neki je sukob nastao preko mobitela, prenesen je u školu. Tračevi i dezinformacije se vrlo brzo šire među djecom, a sve otežava činjenica da je te stvari jako teško otkriti. Puno su dublje i puno zlobnije, i uvijek ima kamufliranja. Mi se možemo braniti time da je u školi zabranjeno korištenje mobitela, da se to nije dogodilo u školi, ali stvar uvijek ima veze s njihovim odnosima. Djeca nekada dođu u fizički sukob zbog nečega s interneta. U pravilnik je ušlo sankcioniranje takvoga ponašanja pedagoškim mjerama. Djeci tako šaljemo jasnu poruku – da se neke stvari ne smije raditi, da to nije u redu. Navest ću vam samo jedan primjer: kada je procirkulirala snimka tuče, gdje je bilo đaka naše škole, snimka je došla do nas. Na snimci u jednom trenutku djevojčici koja je snimala cijeli okršaj – uvijek ima navijača, nitko ne pokušava zaustaviti tuču, svi hoće što bolji kadar – netko prilazi “snimateljici” i kaže: “Nemoj snimati, psiholog će saznati.” Oni ipak razumiju da postoji netko, neka institucija ili više njih, koje se stvarno bave time, i znaju da će se sve saznati. Za svako ponašanje koje nije OK oni znaju da nije OK, u dubini srca to znaju, ali dio djece to ipak radi. Nisu u potpunosti krivi za to. Postoji cijela anamneza, priča iz kakvih obitelji djeca dolaze, čime su ona ranjena, zašto oni nisu krivi – i to uzimam u obzir, ali mora se razumjeti da to nije igra. Meni je žalosno naše društvo, naši mediji u većini slučajeva ne obraćaju pažnju dok se ne dogodi nešto ekstremno, ili dok neki roditelj određenu stvar ne predstavi na određeni način. Mnogo toga ni institucije ne shvaćaju ozbiljno. Čiji je to posao? Je li posao samo roditelja? Socijalne službe, policije? Rekao bih da je to posao sviju nas, jer posljedice mogu biti velike.
To nekad uistinu izgleda kao borba s vjetrenjačama, ali i dalje postoji jedan značajan dio stručnih ljudi koji brinu o tome, i djecu gledaju kao djecu – da nemaju dovoljno kritičke svijesti da razumiju, zvao to netko nasiljem, delinkvencijom u nastajanju, da samo razumiju da jedna stvar vodi prema drugoj, i da se ozbiljno gledaju stvari koje već spadaju pod zakonski zabranjene stvari, npr. distribuciju ili upoznavanje djece s pornografijom. Te stvari nastaju u osnovnoj školi, a kasnije samo mogu izmaći kontroli. Vidio sam dovoljno djece ranjene djelovanjem drugih ljudi na internetu prema njima – njihovih vršnjaka – ili njihova nepromišljenog slanja određenih vlastitih sadržaja, jer su mislili da će tako dobiti pažnju, a ispalo je drugačije.
Što roditelji i nastavno osoblje mogu učiniti da se pravilno postave prema djeci što se tiče korištenja mobitela i društvenih mreža?
Roditelji i škola moraju zajedno obrazovno djelovati – kako steći informatičku pismenost, odgovorno koristiti informacijske i komunikacijske tehnologije. Roditelji moraju strogo nadzirati korištenje mobitela i društvenih mreža, a najvažnije je da razgovaraju sa djetetom o tim tehnologijama, da uče njihov jezik i slang, da razumiju što se događa. Moramo sustavno voditi računa o svojoj djeci, da se svime time odgovorno koriste, da se kad se nešto dogodi mogu obratiti roditelju ili učitelju. Moramo steći povjerenje djece i kontinuirano pratiti što se događa, koliko god nam se djetinjasto činilo. Ne smijemo stvar ignorirati, jer će dijete tamo vrlo lako završiti u problemu.
RTV HB
+ There are no comments
Add yours